Ringelmannov učinak je fenomen koji se vidi u skupinama gdje pojedini sudionici u grupi teže smanjenju napora i koordinacije na projektima. To ima važne implikacije za proučavanje grupne dinamike, posebno za aktivnosti poput sporta, gdje je napor pojedinih članova grupe ključan za uspjeh tima u cjelini. Socijalni psiholozi proučavaju ovu i druge teme kroz promatranje grupa, pažljivo osmišljene eksperimente i retroaktivnu evaluaciju grupne izvedbe. O ovom konceptu se često raspravlja na uvodnim satovima psihologije, posebno na tečajevima socijalne ili grupne psihologije.
Fenomen je nazvan po Maximilienu Ringelmannu, istraživaču koji je razvio teoriju u sprezi s eksperimentom u kojem su sudionici zamoljeni da povuku uže kako bi on mogao izmjeriti silu koju su izvršili. Otkrio je da je u većim skupinama individualni napor opao, uz manje kombinirane snage. Ringelmann je teoretizirao da individualni napori opadaju, te da su članovi grupe također imali problema s koordinacijom kako bi njihov trud uspio.
Istraživanje Ringelmannova učinka pokazalo je da percipirane razine napora od strane drugih članova grupe također igraju ulogu. Kada su istraživači dodali neke asistente replici eksperimenta i uputili svoje asistente da se ponašaju kao da sudjeluju u teškim naporima, a zapravo nisu, sila koju su drugi članovi skupine primijenila je odbila. Što se činilo da pomoćnici teže rade, to se Ringelmannov efekt više razvijao.
U sportskim i drugim timskim aktivnostima u kojima članovi grupe trebaju raditi zajedno kako bi postigli zajednički cilj, društveno bezveze poput Ringelmannova efekta može biti ozbiljan problem. Ukupni prosječni napor po pojedincu može se smanjiti, čak i ako neki članovi grupe mogu raditi više kako bi nadoknadili svoje opuštene suputnike. Društveni znanstvenici imaju interes naučiti kako se ovo ponašanje razvija i kako se s njim boriti u stvarnim aplikacijama gdje može biti ključno natjerati članove grupe da ulože više truda zadatku.
Brojni pokusi mogu pokazati Ringelmannov učinak i ispitati njegove granice. Istraživači mogu osmisliti razne eksperimente kako bi istražili različite aspekte ovog fenomena. Kad god eksperiment uključuje ljudske subjekte, mora ga ocijeniti etičko povjerenstvo koje može utvrditi dodaje li eksperiment opsežnom znanju o toj temi, na odgovarajući način štiti dobrobit sudionika te je li jasno dobro osmišljen i organiziran. Povjerenstvo može odbiti pokus kako je zamišljen i zatražiti reviziju prijedloga.