Ribonukleinska kiselina (RNA) je lanac nukleotida prisutnih u stanicama cijelog života. Ovaj lanac ima niz važnih funkcija za žive organizme, u rasponu od regulacije ekspresije gena do pomoći pri kopiranju gena. Severo Ochoa, Robert Holley i Carl Woese odigrali su ključne uloge u otkrivanju RNA i razumijevanju kako ona radi, a stalno se provode nova istraživanja.
Mnogi ljudi su upoznati s deoksiribonukleinskom kiselinom (DNK), nukleinskom kiselinom koja se često naziva “građevinskim blokovima života” jer sadrži genetski materijal za svoj roditeljski organizam. RNA je jednako važna, čak i ako je manje poznata, jer igra ključnu ulogu u pomaganju DNK u kopiranju i ekspresiji gena, te u prijenosu genetskog materijala okolo u stanici. RNA također ima niz neovisnih funkcija koje nisu ništa manje važne.
RNK niti imaju okosnicu napravljenu od skupina fosfata i riboze, na koje se mogu vezati četiri baze. Četiri baze su adenin, citozin, gvanin i uracil. Za razliku od DNK, RNA se sastoji od jednog lanca, s lancima koji se presavijaju kako bi se zbili u uski prostor stanice. Mnogi se virusi oslanjaju na RNA za prijenos svog genetskog materijala, koristeći je za otmicu DNK zaraženih stanica kako bi natjerali te stanice da rade ono što virus želi da učine.
Ova nukleinska kiselina igra ulogu u sintezi proteina, umnožavanju genetskog materijala, ekspresiji gena i regulaciji gena, između ostalog. Postoji niz različitih tipova, uključujući ribosomalnu RNA (rRNA), prijenosnu RNA (tRNA) i glasničku RNA (mRNA), od kojih sve imaju malo različite funkcije. Studije o ovim različitim tipovima ponekad otkrivaju zanimljive informacije. rRNA, na primjer, prolazi kroz vrlo malo promjena tijekom tisućljeća, pa se može koristiti za praćenje odnosa između različitih organizama, tražeći zajedničke ili divergentne pretke.
DNK igra ulogu u sintezi RNA. U suštini, DNK sadrži nacrte za stvaranje RNA, pa kada stanica zahtijeva više, ona izvlači potrebne informacije u DNK i kreće na posao. Taj je proces poznat kao “transkripcija”, upućujući na činjenicu da se informacija u osnovi kopira s jedne molekule na drugu. Neki vrlo lukavi virusi, poput HIV-a, sposobni su za obrnutu transkripciju, što znači da mogu prevesti RNA u DNK. Lijekovi koji ciljaju takve viruse često se usredotočuju na sposobnost reverzne transkripcije virusa, radeći na tome da ga blokiraju tako da ne može obavljati ovu funkciju.