Ribonukleinska kiselina (RNA) se obično nalazi u jednom nizu. U molekularnoj biologiji, hibridizacija znači spajanje dvije nukleinske kiseline. Hibridizacija RNA događa se kada se jedan RNA lanac kombinira, ili hibridizira, s drugim lancem RNA ili lancem deoksiribonukleinske kiseline (DNA). Hibridizacija RNA koristi posebne putove koji mogu pomoći znanstvenicima poboljšati biologiju. Stanice koriste proces RNA hibridizacije kako bi preživjele, a molekularni biolozi koriste hibridizaciju za razvoj novih načina borbe protiv bolesti i proizvodnje lijekova.
Proces replikacije RNA koristi DNK za stvaranje najčešćih hibrida ribonukleinske kiseline. DNA-RNA makromolekule nastaju samo nakratko prije nego što se nova RNA oslobodi. Ovaj važan proces proizvodi glasničku RNA (mRNA). mRNA će uz pomoć proizvoditi proteine ili će proizvoditi druge ribonukleinske kiseline i makromolekule. Koristeći ovaj proces, razvijaju se eksperimenti za istraživanje vrsta proteina za koje je odgovorna svaka hibridizacija DNA-RNA.
U posebnim virusima, zvanim retrovirusi, RNA hibridizacija se koristi za inficiranje stanice domaćina. Proces se koristi zajedno s posebnim enzimom zvanim reverzna transkriptaza. Virus ubrizgava kopije RNA u stanicu zajedno s posebnim enzimom. Enzim koristi makromolekule za stvaranje RNA-DNA hibrida. Reverzna transkriptaza se koristi u eksperimentima za pomoć u proučavanju genetskih informacija retrovirusa.
Strukture RNA hibridnih kompleksa važne su za staničnu signalizaciju, odnosno komunikaciju. Kod nekih retrovirusa, RNA hibridizacija govori reverznoj transkriptazi da razgradi izvornu kopiju RNA. Stanica bi prepoznala RNA napadača i zaštitila bi se od njega, ali se brzo razgrađuje kako bi se to izbjeglo. Ne događa se nikakav drugi proces, tako da oblik i veličina RNA-DNA hibrida moraju signalizirati obrnutu transkriptazu da započne novi proces uništavanja dokaza.
Mnogi laboratorijski pokusi koriste posebne RNA koje svijetle, nazvane etikete, kako bi se prikazalo gdje se odvija RNA hibridizacija. Hibridizacija na licu mjesta, ili hibridizacija in situ, često se koristi da se vidi gdje se određene makromolekule nalaze unutar tkiva. Ovaj proces koristi više temperature za popuštanje DNK, što uzrokuje hibridizaciju RNA s ubrizganim oznakama. Brzo hlađenje tkiva omogućuje znanstvenicima korištenje naljepnica za pronalaženje dijelova tkiva. Podaci mogu dovesti do novih strategija za borbu protiv bolesti na molekularnoj razini.
Izvorno formiranje RNA hibrida dogodilo se 1960. godine i prvi put je provedeno prije nego što su znanstvenici upoznali različite vrste RNA. Poznato je da se genetske informacije prenose s DNK na RNA, ali stvaranje hibrida DNA-RNA nije bilo razumljivo. Eksperimenti su ipak pokazali prve hibride DNA-RNA, što je također dokazalo da je DNK korištena za stvaranje RNA uz pomoć enzima zvanog RNA polimeraza.