U rimokatolicizmu i nekim drugim kršćanskim skupinama, sakramentalna teologija je uvjerenje da Bog pruža milost čovječanstvu kroz određena vanjska djela koja je ustanovio Krist. Sedam sakramenata u rimokatoličanstvu su sakramenti krštenja, euharistije, pomirenja, potvrde, vjenčanja, svetog reda i bolesničkog pomazanja. Neke kršćanske skupine mogu prepoznati barem neke od ovih sakramenata, ali mnoge druge nazivaju ih “uredima”, a ne sakramentima i razlikuju se u razumijevanju milosti izražene kroz njih.
Sakramentalna teologija razvila se tijekom srednjeg vijeka. Sama riječ sakrament dolazi od latinskog što znači “ono što proizvodi svetost”. Prvi put je korišten kao u kršćanskoj teologiji kao prijevod grčkog musteriona ili “misterija”. Izraz sakrament se slabo koristio u ranoj crkvenoj povijesti, budući da su neki pisci spominjali “sakrament rada” ili “sakrament Očenaša”, od kojih niti jedan nije priznat kao jedan od službenih sakramenata crkve. Augustin, koji je pisao u petom stoljeću naše ere, definirao je sakramente kao “vidljivi oblik nevidljive milosti”. Kasnije je Toma Akvinski pročistio ovu definiciju kako bi se konkretno odnosio na djela koja je Krist odredio za posvećenje, što je definicija koja traje do modernih vremena.
U sakramentalnoj teologiji vjeruje se da sakramenti ne predstavljaju samo posvećenje, već i sredstvo kojim se postiže posvećenje. Najpoznatiji primjer toga je katolička euharistija ili ceremonija pričesti, u kojoj se vjeruje da kruh i vino doslovno postaju tijelo i krv Kristova, a ne samo njihovi simboli. Ovo uvjerenje je poznato kao transupstancijacija. Kroz transsupstancijaciju, vjernik koji jede i pije doslovno tijelo i krv Kristovu se posvećuje ili postaje svetim kroz njih.
Sve veće kršćanske skupine prakticiraju krštenje i pričest u ovom ili onom obliku, a neke također priznaju krizmu i brak kao crkvene obrede. Mnogi protestanti, međutim, poučavaju “teologiju uredbi”, a ne sakramentalnu teologiju. Prema ovom vjerovanju, krštenje, pričest i druge crkvene prakse nisu stvarna sredstva kojima ljudi primaju milost, već su prikaz ili podsjetnik na milost koja dolazi kroz vjeru. Neki protestanti vjeruju da je katolička sakramentalna teologija manjkava jer implicira da spasenje dolazi kroz djela, a ne kroz vjeru. Oni se također mogu suzdržati od pozivanja na vodu koja se koristi za krštenje ili kruh koji se koristi za pričest kao na svete same po sebi, već se na njih odnose kao na prikaze svetih predmeta.