Šale su oblik verbalnog humora, uključujući one-line, zagonetke i druge stvari koje nas nasmiju; ali šala je i forma – smiješna, izmišljena priča s punchlineom koju je ispričala jedna osoba. Razlikuje se od anegdote, koja može biti smiješna priča i ima punchline, ali govori o stvarnom ili istinitom incidentu. Budući da je to oblik priče, ima neke od atributa priče, kao što su početak, sredina i kraj. Početak je postavljanje. Dok se okruženje, raspoloženje i ton, recimo, kratke priče ili romana utvrđuju tijekom vremena, ti se elementi često sažimaju u samo jednu rečenicu u šali.
Na odmorištu su bila dva vozača kamiona. Odvjetnik je umro i otišao u raj. Jeste li čuli za _____ koji _____?
Neki vicevi, kao što je tip koji se poziva na posljednju rečenicu postavljanja iznad, samo su dvije rečenice – prva postavlja priču, a druga donosi punkt. Ovo je najkompaktnija vrsta. Primijetite da je ovdje pitanje samo formalno — ne očekuje se pravi odgovor, a u većini slučajeva i ne može se dati.
Ovo razlikuje ovaj oblik humora od zagonetke na dva načina. Prvo, za oblik zagonetke ključan je unos druge osobe, a u ovoj vrsti šale nije. Drugo, u zagonetki, pitanje je posebno konstruirano tako da na njega može odgovoriti pametan nagađač, ali u šali ove vrste, pitanje funkcionira kao namještaljka i nema namjeru dati previše naznaka onoga što dolazi. Evo primjera:
Koji je najnoviji val kriminala u New Yorku? Recitali viola u vožnji.
Primijetite da u pitanju nema dovoljno informacija da bi itko mogao pogoditi odgovor. Umjesto toga, pitanje postavlja scenu i raspoloženje: stvara napetost sugerirajući dramatičnu i opasnu temu, a zatim potkopava napetost smiješnim odgovorom. To nam pomaže da ovaj primjer shvatimo kao šalu, a ne kao zagonetku.
Postoje određene kategorije viceva koje imaju mnogo, mnogo primjera. Drugi uključuju one o računalima, plavušama, odvjetnicima, vojsci, vicevi koji nisu u boji i oni o određenim instrumentalistima – posebice violistima, bendžo sviračima i bubnjarima.