Sanacija lokacije je proces uklanjanja zagađivača i onečišćivača s parcele. Ti zagađivači mogu uključivati mnoge različite vrste opasnog otpada koji može biti štetan za ljudsko zdravlje ili okoliš. Ova sanacija može biti usmjerena na čišćenje tla, vodenih tijela, podzemnih voda ili zraka unutar određenog područja.
Postoji niz materijala koji mogu uzrokovati da mjesto zahtijeva sanaciju, uključujući nusproizvode iz proizvodnog i industrijskog otpada ili visoke razine kemijske koncentracije iz bilo kojeg broja izvora. Sanacija mjesta obično je usmjerena na jednu od četiri osnovne vrste zagađivača, uključujući otrovne, zapaljive, eksplozivne ili tvari koje uzrokuju bolesti. Kako bi se utvrdilo zahtijeva li mjesto čišćenje, uzorci tla i vode se testiraju kako bi se odredila razina onečišćenja.
Sanacija mjesta često se izvodi na zemljištu koje su tijela lokalne samouprave ili znanstvene skupine ocijenila neprikladnim za život. Ova vrsta zemljišta poznata je kao brownfield, a čišćenje se vrši kako bi se zemljište moglo razvijati i sigurno koristiti. Izvode se neki projekti sanacije jer je mjesto opasno za ljude u obližnjim područjima. Mjesta kontaminirana nuklearnim ili kemijskim otpadom mogu proizvesti otrovne pare koje mogu putovati miljama, ili čak mogu procuriti u podzemne vode i kontaminirati lokalne zalihe vode. Čišćenje mjesta možda neće učiniti sigurnim za život, ali može pomoći da se smanji opasnost za obližnje stanovnike.
U SAD-u sanaciju lokacije nadzire Agencija za zaštitu okoliša (EPA), dok se većina Europe oslanja na sustav poznat kao “nizozemski standardi”. EPA upravlja programom poznatim kao “Superfund” za plaćanje projekata sanacije. Sredstva za ovaj program potječu od novčanih kazni koje se naplaćuju tvrtkama koje su proglašene krivima za aktivnosti onečišćenja. Mnogi američki gradovi također nude porezne i zonske poticaje za programere koji su spremni preuzeti projekte sanacije mjesta.
Postoje dvije vrste tehnika koje se koriste za čišćenje kontaminiranog mjesta. Ex-situ tehnike uključuju uklanjanje opasnih tvari iz područja, dok in-situ tehnike koriste kemikalije i druga sredstva za obradu tla i vode bez njihovog uklanjanja. Uobičajena ex-situ metoda poznata je kao “pump-and-dump”, gdje se tlo i voda uklanjaju i šalju na odlagališta. Najčešća tehnika na licu mjesta je “pump-and-treat”, gdje se prljavo tlo ili voda izvlači na površinu i tretira kemikalijama kako bi se suprotstavili opasnim tvarima. Korištenje bakterija za uklanjanje zagađivača, proces poznat kao bioremedijacija, također postaje sve popularniji.