Sektor diska je dio tvrdog diska koji se koristi za pohranu podataka; to je zapravo najmanji dio informacija spremljenih na disku. U prošlosti se to sastojalo od 512 bajtova podataka, dok su noviji sustavi razvijeni za pohranu više informacija. Svaki sektor diska dio je staze, koja je u biti prsten podataka na disku, a ti sektori se mogu grupirati u klastere. Informacije spremljene za računalne datoteke i programe pohranjuju se na tim sektorima, zajedno s podacima za identifikaciju i ispravljanje pogrešaka.
Da biste razumjeli što je sektor diska, važno je prvo znati kako je dizajniran tvrdi disk. Unutar fizičkog kućišta tvrdog diska postoji disk koji se također naziva “ploča”. Sastoji se od niza koncentričnih prstenova, a svaki od tih prstenova naziva se staza. Glava za čitanje/pisanje tvrdog diska, koja se koristi za čitanje i upisivanje podataka na ploču, može se pomicati od vanjskog ruba diska prema sredini i natrag, kako bi pristupila svakoj stazi na njoj.
Matematički sektor dio je kruga koji se može vizualizirati kao komad kolača. Sastoji se od klina koji se proteže od središta do ruba kruga, s dvije strane u obliku kriške pite. Ova vrsta matematičkog sektora može se primijeniti na krug ploče tvrdog diska, ali to nije “sektor” kako se spominje u informatici. Sektor diska dio je određene staze odsječen na temelju oblika tog isječka kolača, a ne cijele kriške ili cijele staze.
Svaki sektor diska sadrži istu količinu podataka na tvrdom disku. U prošlosti je standardna vrijednost industrije za to bila 512 bajtova informacija. Svaki se bajt sastoji od 8 bitova, a bit je ili “jedan” ili “nula”, koji su osnovne komponente cijelog binarnog računalnog koda. Međutim, kako su se metode pohrane podataka poboljšale, veličina sektora diska se proširila na 4096 bajtova ili 4 kilobajta (KB).
Grupe sektora na disku često se koriste za pohranu podataka koji su preveliki da bi stali na jedan sektor diska, koji se naziva klaster. Najbolji način za pohranu informacija na disk je kao jedan kontinuirani klaster na jednom tragu, koji se može brzo i jednostavno čitati. Međutim, to nije uvijek moguće, pa se podaci mogu pisati u različitim stazama i skupinama. Takvi se podaci nazivaju “fragmentiranim”; “Defragmentiranje” tvrdog diska je proces kojim se te informacije preuređuju kako bi se učinkovitije grupirale.
Uz podatke pohranjene u svakom sektoru diska na tvrdom disku, unutar njih se nalaze dodatne informacije. To može uključivati identifikatore koje sustav koristi za određivanje gdje se nalaze informacije na pladnju. Tu je i kod za ispravljanje pogrešaka (ECC) koji pomaže u sprječavanju oštećenja i održavanju integriteta podataka kada dođe do pogreške.