Sektorska analiza je tehnika procjene ulaganja u kojoj ulagači grupiraju tvrtke koje obavljaju slične funkcije unutar gospodarstva u sektore prilikom analize potencijalnih dionica. Ideja iza ovog načina razmišljanja je da će dionice unutar određene vrste poslovanja imati tendenciju rasta i pada zajedno s učinkom sektora. Ulagači mogu podijeliti sektore u opće skupine kao što su transport ili tehnologija, ili u specifičnije kategorije kako bi bolje odredili potencijalno vruće dionice. Postoji nekoliko strategija koje ulagači mogu koristiti nakon što analiziraju sektore kako bi pokušali poboljšati svoj investicijski učinak.
Uz naizgled neograničenu količinu dionica dostupnih ulagačima, za njih može biti zastrašujuće proći kroz sve njih, prikupiti informacije i pratiti uspješnost pojedinačnih dionica. Ulagači mogu koristiti sektorsku analizu kako bi suzili područje mogućih ulaganja jednostavnim koncentriranjem na velike skupine tvrtki koje su međusobno slične u smislu uloge koju imaju u gospodarstvu. Teorija iza ove strategije je da dionice unutar ovih grupa imaju tendenciju da djeluju u skladu sa svim ostalima.
Na primjer, ako tehnološki sektor ima dobre rezultate, onda investitor može zamisliti odabrati bilo koju tvrtku unutar tehnološkog sektora i dobiti pozitivan rezultat. Veće sektorske grupe uključuju tehnologiju, energiju, potrošačke usluge, zdravstvenu skrb, financije i industriju. Iz ovih većih skupina, unutar njih se manje grupe mogu ciljati ako to investitor odluči. Ako, na primjer, autoindustrija nadmašuje ostatak većeg transportnog sektora, tada bi se investitori mogli usredotočiti na tvrtke unutar te industrije umjesto na druge prijevozničke tvrtke.
Korištenje sektorske analize omogućuje investitoru da sudjeluje u bilo kojoj od nekoliko različitih strategija ulaganja. Investitor koji želi diverzificirati portfelj može iskoristiti tendencije različitih sektora kako bi to postigao. Neki sektori, kao što je tehnologija, imaju tendenciju rasta i pada s tržištem, ali postoje i druge manje volatilne dionice koje izbjegavaju tržišne uspone i padove. Uzimanje dionica iz stabilnijih sektora može pružiti lijepu osnovu u portfelju, dopuštajući investitoru da iskoristi priliku u nekim rizičnijim sektorima za mogući visoki prinos.
Druga moguća strategija je ulaganje odozgo prema dolje, u kojem ulagač identificira sektore s najboljim rezultatima i iznutra bira dionice, zatim se spušta u sektor s lošijim rezultatima i tako dalje. Strategija rotacije sektora još je jedan popularan izdanak sektorske analize. U ovom pristupu investitori računaju na cikličku prirodu tržišta i pokušavaju pogoditi koji sektori očekuju porast. Kako drugi investitori rade isto, taj će sektor ići još više dok ne doživi vrhunac. U tom trenutku investitor rotira sektore i ulaže u sljedeći za koji smatra da ide prema vrhu.