Sekuritizacija hipoteke predstavlja odmak od tradicionalnih modela stambenog kreditiranja u kojima financijska institucija koja je izdala zajam zadržava zadužnicu i rizik neispunjavanja obveza do dospijeća obveze. Umjesto toga, sekuritizacija je proces u kojem zajmodavci daju hipoteke, a zatim ih prodaju subjektima koji mogu udružiti veliki broj hipotekarnih zapisa u proizvode vrijednosnih papira koji su namijenjeni širenju kreditnog rizika među više strana. Budući da su banke podrijetla na taj način oslobođene dugoročnog rizika koji predstavlja veliki hipotekarni portfelj, one zapravo imaju poticaj da daju što je više moguće zajmova kako bi ostvarile maksimalne naknade. Stječući široku popularnost 1990-ih, sekuritizacija hipoteka uglavnom je stala u Sjedinjenim Državama počevši od 2007., kada se počeo otkrivati kolaps američkog tržišta nekretnina.
Diverzifikacija rizika kroz sekuritizaciju podrazumijeva prodaju mjenice tvrtkama s mogućnošću da mnoge takve mjenice pretvore u vrijednosni papir dostupan za kupnju od strane ulagača. Hipotekarna se imovina često prodaje posebnom namjenskom društvu (SPV), ili trustu, kako bi se osiguralo pravo ulagača na plaćanje glavnice i kamata. Opasnost od neispunjenja temeljne hipoteke se tako prebacuje na ulagače i dalje od banke podrijetla. Tržište ovih vrsta vrijednosnih papira tradicionalno je uključivalo pojedince, općine, korporativne subjekte i druge institucionalne ulagače. Zajmovi prikupljeni u ovoj vrsti procesa mogu uključivati zajmove za stambene nekretnine i komercijalne zajmove.
Sekuritizacija hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama koja uključuje zajmove Fannie Mae, Freddie Mac i Ginnie Mae koje sponzorira savezna država općenito se ostvaruje na jedan od tri glavna načina. Bilješke se mogu udružiti i prodati kao objedinjene, prolazne vrijednosnice. Alternativno, kamate i iznosi glavnice kreditnih fondova mogu se podijeliti i prodati kao zasebne tokove.
Konačno, postoji mogućnost prodaje kolateraliziranih hipotekarnih obveza (CMO), inače poznatih kao tranše, koje nose različite stupnjeve rizika za ulagače. Najveće tranše su one koje nude najmanji rizik, ali skromnije prinose. Niže tranše karakterizira veći rizik, ali i potencijal generiranja ogromne dobiti.
Zagovornici prakse sekuritizacije hipoteka često govore o činjenici da taj proces dopušta veću dostupnost stambenih zajmova i nudi ulagačima sredstvo putem kojeg mogu ostvariti znatne povrate. Drugi vjeruju da je praksa sekuritizacije hipoteka koja je prevladavala od početka stambenog buma do kraja 2007. značajno produbila globalnu financijsku krizu. Neki tvrde da bi najviše krivnje trebale snositi agencije za kreditni rejting i investicijske banke, za koje vjeruju da su neoprezno udružile rizične drugorazredne hipoteke i predstavile ih ulagačima kao mnogo sigurnije nego što su se na kraju pokazale.