Senzorineuralni gubitak sluha je oblik trajnog gubitka sluha koji potječe od problema u unutarnjem uhu, vestibulokohlearnom živcu ili mozgu. Postoji nekoliko stanja koja mogu doprinijeti razvoju ovog progresivnog, ireverzibilnog oblika gubitka sluha. Liječenje senzorneuralnog gubitka sluha uključuje korištenje slušnih uređaja ili pužnih implantata.
Također poznat kao živčana gluhoća, senzorineuralni gubitak sluha može se pojaviti zbog raznih čimbenika koji negativno utječu na pravilno funkcioniranje uha. U nekim slučajevima sluh može biti trajno izgubljen zbog problema unutar samog unutarnjeg uha, kao što su urođeni defekt, ozljeda pri rođenju ili infekcija. Senzorineuralni gubitak sluha također može biti posljedica oštećenja vestibulokohlearnog živca ili poremećene senzorne obrade u mozgu.
Živčana gluhoća se obično smatra idiopatskim stanjem, što znači da nema jedinstvenog, prepoznatljivog uzroka za njen razvoj. Unatoč nepostojanju jednog uzroka, postoji nekoliko sumnjivih čimbenika koji mogu doprinijeti napredovanju gubitka sluha. Osobe koje dobiju virusnu infekciju, kao što je rubeola ili herpes simplex, mogu razviti komplikacije koje dovode do razvoja gluhoće živaca. Ostala stanja koja mogu doprinijeti nepovratnom gubitku sluha uključuju leukemiju, šarlah i autoimune bolesti, poput lupusa. Osobe koje pretrpe traumu unutarnjeg uha ili vestibulokohlearnog živca, kao što je ozljeda zbog prijeloma lubanje ili perforacije bubnjića, može imati dijagnozu živčane gluhoće.
Simptomi povezani sa senzorneuralnim gubitkom sluha ovise o dobi pojedinca i opsegu gubitka sluha nakon postavljanja dijagnoze. Dojenčad s oštećenjem sluha može pokazivati znakove ponašanja kao što je nedostatak odgovora na slušne podražaje ili odsutnost vokalizacije. Djeca s živčanom gluhoćom možda neće moći čuti zvukove višeg tona ili zvukove određenih slova, poput “S” ili “Z”. Dodatni znakovi senzorneuralnog gubitka sluha uključuju vrtoglavicu i trajno zujanje ili zujanje u ušima, poznato kao tinitus.
Dijagnoza živčane gluhoće može se potvrditi kompletnom medicinskom anamnezom i pregledom uha. U nekim slučajevima može se provesti slikovno ispitivanje glave, uključujući kompjuteriziranu tomografiju (CT) i magnetsku rezonancu (MRI). Testovi sluha se također mogu primijeniti kako bi se bolje procijenio stupanj gubitka sluha.
Liječenje senzorneuralnog gubitka sluha može uključivati upotrebu slušnog uređaja koji se uklapa samo u uho. Većina slušnih uređaja, također poznatih kao slušna pomagala, dizajnirani su tako da budu gotovo kozmetički nevidljivi. Uređaj je opremljen malim mikrofonom koji se koristi za pojačavanje zvukova i njihovo prenošenje u uho. Slušni uređaj može se samostalno kontrolirati glasnoćom kako bi najbolje odgovarao individualnoj namjeni i potrebama.
Kohlearni implantati su protetski nadomjestak za sluh i ne smatraju se lijekom za gubitak sluha. Kao pomoćno sredstvo za sluh i govor, implantat omogućuje osobi s oštećenjem sluha prikaz zvukova u svom okruženju. Za razliku od slušnog aparata, kohlearni implantat djeluje stimulirajući slušni živac.
Kohlearni implantat složen u svom sastavu sastoji se od mikrofona, govornog procesora, odašiljača, stimulatora i prijemnika. Unutarnji dijelovi implantata sastoje se od stimulatora i prijemnika, koji su smješteni unutar pužnice i neposredno ispod kože iza uha. Vanjski dio uređaja sastoji se od govornog procesora, mikrofona i odašiljača i smješten je iza uha neposredno iznad implantiranog prijemnika.
Nakon operacije, pojedinac može započeti logopedsku terapiju i usko surađivati s audiologom i logopedom. Prognoza povezana s kohlearnim implantatom ovisi o nekoliko čimbenika, uključujući uspjeh operacije i koliko je dugo osoba bila gluha ili oštećena sluha prije operacije. Naučiti interpretirati zvukove koje čovjek čuje i biti sposoban obraditi te informacije bitni su za postizanje najveće koristi od implantata.