Šesto čulo je osjetilo izvan konvencionalno prihvaćenih pet fizioloških osjetila vida, sluha, mirisa, okusa i dodira. Mnogi ljudi koriste taj izraz za opisivanje posebno osjetljivog osjećaja intuicije ili percepcije koji ljudima omogućuje predviđanje događaja ili uočavanje suptilnih znakova koje drugima nedostaje. Ljudi također ponekad opisuju ekstraosjetnu percepciju (ESP) kao šesto čulo, naglašavajući ideju da je ono paranormalno u prirodi.
Zapravo, istraživači su otkrili nekoliko fizioloških osjetila izvan dobro poznatih pet. Na primjer, ekvilibriocepcija, ljudski osjećaj ravnoteže, ponekad se naziva šestim čulom. Istraživači su također otkrili posebnu strukturu u nosu zvanu vomeronazalni organ za koju se čini da hvata specifične hormonske signale. 1999. istraživači s Harvarda sugerirali su da su ljudi mogli komunicirati hormonskim signalima u nekom trenutku svoje evolucijske povijesti.
Na stranu prava fiziološka šesta osjetila, neki ljudi vjeruju da efemernija verzija ovog osjetila omogućuje ljudima predviđanje budućnosti, ponekad s različitim stupnjevima uspjeha. Kada netko, na primjer, ima posebno pronicljiv predosjećaj, netko može reći da ima “šesto čulo”. Također se koristi za objašnjenje paranormalnih pojava poput vidovitosti, vjerodostojne sposobnosti da se vidi u budućnost. U tom smislu, ljudi također mogu koristiti izraz “drugi vid” da ga opisuju.
Provedene su brojne studije o ekstraosjetnoj percepciji, kako bi se otkrilo mogu li ljudi stvarno predvidjeti stvari. Većina ovih studija zaključila je da, u smislu predviđanja ili predosjećaja koji se ne mogu objasniti racionalnim sredstvima, šesto čulo ne postoji. Međutim, neki ljudi su vrlo dobri u prepoznavanju suptilnih znakova u situaciji koje mogu iskoristiti u svoju korist, a ljudi s manje perceptivnim osobnostima ovu vještinu mogu pogriješiti kao nešto paranormalno.
Jedan od najčešćih dokaza prikupljenih u prilog ideji šestog čula je apokrifna priča o prijatelju prijatelja koji je “dobio loš predosjećaj” i postupio prema tome, izbjegavši neku katastrofalnu sudbinu. Ovo je primjer kognitivne pristranosti poznate kao pristranost potvrde, koja ljude navodi da odbace podatke koji ne potvrđuju njihova uvjerenja. Za svaki loš osjećaj koji se isplati, drugim riječima, ljudi imaju mnogo više loših osjećaja i predosjećaja koji nikad ništa ne donose, ali zaborave na njih i usredotoče se na onaj koji je potvrdio njihovu vjeru u jezovitu intuiciju.