Sigurnost tipova dio je računalnog programiranja koji pomaže spriječiti stvaranje bugova koji se pojavljuju kada se program pokrene. Ako je sigurnost tipa slaba, postoji velika vjerojatnost da će biti nekih grešaka, što može uzrokovati razne pogreške. Najčešći način da se osigura da se te pogreške ne pojave je korištenje jakog kodiranja. Iako mnogi programski jezici inherentno imaju funkcije koje osiguravaju vjernost programiranja i sprječavaju pogreške, loše kodiranje može učiniti ove funkcije nemoćnima. Postoje dva načina na koja programski jezik može provjeriti te pogreške – statički ili dinamički – i oba mogu biti učinkovita.
Pogreške su uobičajene u programima i kodiranju, a uz sigurnost tipa, pogreška se posebno javlja iz različitih tipova podataka koji nisu pravilno regulirani. Pogreške koje se mogu pojaviti kreću se od nominalnih do ozbiljnih, ali većina je obično ozbiljna. To može ugasiti program ili loše kodiranje može uzrokovati gore probleme koji mogu učiniti kodiranje beskorisnim i fragmentiranim.
Postoji mnogo načina da se osigura sigurnost tipa, ali jedan od lakših i češćih načina je korištenje jakog kodiranja tipa. Za razliku od mekših metoda kodiranja, koje mogu omogućiti programskom jeziku da neispravno definira neugodno kodiranje, kodiranje jakog tipa vrlo je izravno. Kodiranje jakog tipa također koristi pravila i propise kako bi se osiguralo da kodiranje nije nepravilno definirano i da ima malo pogrešaka.
Kršenje sigurnosti tipa može rezultirati velikim problemima, pa su mnogi programski jezici usvojili značajke za testiranje i uklanjanje – ili upozoravanje programera na – te probleme. Prije nego što programiranje prijeđe u vrijeme izvođenja, jezik će provjeriti ima li uobičajenih pogrešaka i obično će prekinuti pokretanje tijekom izvođenja ako se otkriju pogreške. U isto vrijeme, ove značajke mogu biti beskorisne ako programer kreira vrlo loše kodiranje. Jezik neće moći prepoznati uobičajene znakove sigurnosti tipa, pa će se program pokrenuti iako postoji pogreška.
Postoje dvije metode za otkrivanje potencijalnih sigurnosnih problema tipa, a one se primjenjuju samo na programske jezike koji automatski provjeravaju greške. Statičke metode jednostavno traže uobičajene znakove problema kada program ide u vrijeme izvođenja. Druga metoda, dinamička, temeljito provjerava kod i traži ulogu svakog elementa kodiranja u programu za čestice. Zatim pretražuje cijeli program da vidi postoji li posebna iznimka za kodiranje koja bi mogla biti pogreška, a zatim ga ili pušta da prođe ili zaustavlja pokretanje programa.