Simonija je kazneno djelo prodaje sakramenata, sakralnih predmeta ili svetih službi vjerske prirode. U nekim slučajevima, simonija također može uključivati prodaju opreme visokog crkvenog položaja u zamjenu za novac ili quid pro quo od strane klera po nalogu zaštitnika ili župljana. Za Rimokatoličku crkvu, simonijački postupci najčešće se odnose na prodaju utjecaja od strane onih na visokim crkvenim dužnostima u zamjenu za novac. Izraz “simonija” potječe od Šimuna Magnusa, čovjeka koji se pojavljuje u biblijskom izvještaju Djela apostolskih. Na računu je Magnus ponudio učenicima novac u zamjenu za mogućnost da tvrde da su njegove ruke ponudile dobročinstvo Duha Svetoga svima kojih je dotakao.
U 11. stoljeću Rimokatolička crkva je krenula s programom reformi, s naglaskom na poboljšanju moralne i etičke prakse svog svećenstva diljem svijeta. Ta je inicijativa nazvana Gregorijanska reforma i bavila se mnoštvom crkvenih običaja i navika. Jedno od pitanja koje je zauzelo središnje mjesto tijekom ove inicijative bio je zajednički zločin simonije, u kojem su svećenici na svim razinama trgovali vjerskim uslugama. Premda se gregorijanska reforma sastojala od dva velika zbornika dekreta, simonija je obrađena samo u jednom od njih — Libertas Ecclesiae. Nakon provedbe ovog dekreta, simonija se smatrala teškim zločinom protiv integriteta Crkve.
Simonija nije ograničena na Rimokatoličku crkvu, niti je isključivo zločin protiv nje. Čin plaćanja sakramenata događao se u brojnim vjerskim redovima i sektama u gotovo svakom razdoblju kroz povijest. U Engleskoj crkvi, na primjer, anglikanski je red doživio brojne zločine u kojima bi korumpirani kler prodavao sakramente ili odrješenja u zamjenu za novac od župljana. Iako je engleski zakon taj čin smatrao kaznenim djelom, svjetovni sudovi tog vremena nisu često presuđivali o takvim stvarima. To je zbog činjenice da se takav zločin smatrao pitanjem crkvene jurisprudencije, a ne pitanjem prikladnim za opće običajno pravo.
Počevši od Wormskog konkordata u Njemačkoj iz 12. stoljeća, simonija kao zločin postala je manje predmet za kažnjavanje sekularnih vlada, iako se i danas smatra kaznenim djelom. Zapravo, zločin nije nosio značajnu zakonsku kaznu gotovo tisućljeće, a čak i Crkva danas rijetko sudi o takvim stvarima. U slučajevima u kojima se utvrdi da je došlo do simonije, prekršitelj je podložan gubitku crkvene službe i bilo kakve naknade koja je potrebna kako bi se osiguralo da počinitelj ne profitira od prekršaja. Obično se ne izriču daljnje kazne ili kazne.