Sindrom bijelog nosa naziv je za ozbiljnu bolest i gljivicu za koju se čini da pogađa i ubija mnoge vrste šišmiša u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Država. Naziv sindrom bijelog nosa odnosi se na bijele prstenove koji se nalaze oko nosova mnogih mrtvih šišmiša, ali u onim slučajevima kada se gljiva nalazi na šišmišima, testirano je i pokazalo se da ima nekoliko podrijetla. Većina uključenih gljivica nalazi se na tijelima šišmiša, a ne nalaze se unutar njih.
Broj smrtnih slučajeva šišmiša zbog tajanstvenog sindroma bijelog nosa je astronomski i prijeti dodavanjem nekoliko vrsta šišmiša na popis ugroženih vrsta. Konkretno, šišmiš Indiana, koji je već bio na tom popisu, smatra se posebno ugroženim, iako su druge vrste, osobito mali smeđi šišmiš, pretrpjele veći pad populacije. Čini se da se sindrom bijelog nosa širi s jedne vrste šišmiša na drugu, posebno kada različite vrste šišmiša zimuju zajedno u špilji u takozvanoj hibernakulum.
Ono što je zbunilo znanstvenike je da svi šišmiši koji su umrli nemaju sindrom bijelog nosa. Ipak, svi izgledaju kao da nisu jeli ni pili. Znanstvenici još ne znaju uzrokuju li gljivice koje utječu na šišmiše da se ponašaju nenormalno ili je to simptom da se šišmiši ne ponašaju normalno. Sindrom je toliko zabrinjavajući da je Služba za ribu i divlje životinje Sjedinjenih Država zamolila ljude koji dolaze u kontakt sa šišmišima, kao što su speleolozi ili spelukeri, da prijave, ali pazite da ne dodiruju, sve šišmiše koje opažaju sa sindromom, ili sve mrtve šišmiši.
Znanstvenici također nisu sigurni predstavlja li sindrom bijelog nosa prijetnju za ljude. Preporučaju da nikada ne uzimate mrtvog ili bolesnog šišmiša (dobar savjet u svakom slučaju zbog sposobnosti većine šišmiša da nose bjesnoću). Američka služba za ribu i divlje životinje također predlaže da se skine i opere svaka odjeća koja dođe u kontakt sa šišmišima, te da oni koji posjećuju špilje nose zaštitne rukavice, kape i odjeću kako bi izbjegli fizički kontakt sa šišmišima čak i ako se šišmiši dobro čine. Uginule šišmiše treba prijaviti Službi za ribu i divljinu.
Do sada, područja u kojima je sindrom bio najrašireniji uključuju New York, Vermont, Connecticut i Massachusetts. U područjima gdje ga je najviše pronađeno, neke populacije šišmiša u određenim špiljama izgubile su 50-90% svoje populacije. Centar za istraživanje i očuvanje šišmiša Sjeverne Amerike i Bat Conservation International osnovali su sredstva Sveučilišta Indiana State za specifičnu studiju o sindromu bijelog nosa.
Trenutno postoje mnoge teorije zašto bi ovo stanje moglo utjecati na šišmiše. Neki sugeriraju da je toplije vrijeme dovelo do toga da šišmiši lete izvan sezone, ali to smanjuje njihovu opskrbu hranom. Ako šišmiši ne hiberniraju, kao što bi trebali, mogli bi biti osjetljiviji na bolesti jer gladuju zbog nedostatka dostupnih insekata u izvansezonskim razdobljima. Drugi sugeriraju da je uzrok sindroma bijelog nosa vjerojatno jednako kompliciran kao i problem koji proizvodi, te da mnogi čimbenici mogu biti na djelu koji uzrokuju bolest kod šišmiša, koja je uzela rekordne danak u populaciji šišmiša.