Sindrom varalice je izraz koji se koristi za opisivanje sumnje u sebe koju neki uspješni i talentirani ljudi osjećaju unatoč tome što su dobili pohvale, unapređenja ili druga zaslužena priznanja. Za takve osobe se kaže da nemaju sposobnost internaliziranja vlastitih postignuća. Također poznat kao sindrom prijevare, ovaj fenomen nije službeno priznat kao psihološki poremećaj, niti je uključen u četvrto izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja koje je objavila Američka psihijatrijska udruga. Ipak, to je izraz koji su 1978. skovali dva klinička psihologa i ostaje koristan način za označavanje onih koji smatraju da ne zaslužuju svoje dobro zaslužene uspjehe.
Pauline Rose Clance i Suzanne Imes zaslužne su za skovanje izraza “sindrom varalice” ili “fenomen varalice” u istraživačkom radu iz 1978. godine. Proučavale su skupinu vrlo uspješnih žena koje su stekle doktorske titule ili su na neki drugi način priznate za svoja akademska i profesionalna postignuća.
Istraživači su otkrili da, unatoč uspjesima i priznanjima kolega, mnoge žene nisu osjećale nikakav unutarnji osjećaj postignuća i zadovoljstva. Umjesto toga, mislili su da zapravo nisu tako inteligentni ili talentirani kao što su svi drugi mislili da jesu. Drugim riječima, okarakterizirali su se kao varalice koji imaju koristi od glupe sreće.
Ova početna studija navela je mnoge da povezuju sindrom varalice s uspješnim ženama. Kako su mnoge od tih žena bile u manjini u svojim odabranim područjima, njihovo uvjerenje da su varalice pripisivalo se njihovoj podložnosti osjećaju kao da ne pripadaju. Kao rezultat toga, svoja postignuća pripisuju sreći, grešci ili precjenjivanju svojih talenata. Naknadno istraživanje je pokazalo da su muškarci gotovo jednako skloni razvoju sindroma prevaranta kao i žene, te da je to iskustvo posebno često među studentima diplomskog studija.
Netko tko je podložan sindromu varalice neće se osjećati ponosno ili zadovoljno kada dobije nagradu za svoja postignuća. Kada mu se ponudi zasluženo promaknuće, takva osoba može se osjećati kao da je došlo do pogreške i može biti uvjerena da je neuspjeh osiguran čak i prije nego što pokuša. Umjesto da prihvati čestitke od drugih, ova osoba može odgovoriti tako što će zanemariti vlastite talente, pripisati svoj uspjeh sreći ili izjaviti da to zapravo ne zaslužuje.
Ono što se može činiti hinjenom poniznošću zapravo je iskreni osjećaj sumnje u sebe i nemogućnost priznavanja vlastitih talenata i sposobnosti. Osoba sa sindromom varalice vjeruje da su svi oko njega u zabludi ili prevareni. Takav se pojedinac čak može ispričati za svoja postignuća, nudeći isprike koje umanjuju njegov naporan rad. Ti ljudi često gaje strah da će biti razotkriveni kao varalice ili prevaranti kakvima sebe vide.
Važan aspekt sindroma varalice je da su takve samozatajne misli i pripisivanja sreći ili pogreški potpuno bez zasluga. Pojedinac koji doživljava ovaj fenomen obično je vrlo inteligentan, marljiv i cijenjen u svom području. Ova nesposobnost objektivne evaluacije ili internalizacije postignuća obilježje je sindroma varalice.
Ovo stanje obično postaje očito nakon nekoliko sesija individualne ili grupne terapije. Često je to dobro čuvana tajna koja zahtijeva osjećaj povjerenja da bi se otkrila. Grupna terapija može biti posebno korisna kada pokušavate skrenuti pozornost pojedinca na nestvarnost njezine sumnje u sebe jer negacija pozitivne povratne informacije često postaje odmah jasna. Terapeutski cilj je navesti pojedinca da prepozna ovaj obrazac ponašanja i zamijeni ga modelom samopotvrđivanja.