Sindrom lažnog pamćenja (FMS) je izraz koji je skovan za prividno prisjećanje na događaje koji se nisu dogodili, a koji se često javljaju na seansama psihoterapije. Traumatski događaji, poput zlostavljanja, su oni koji se općenito spominju u kontekstu sindroma lažnog pamćenja. Terapija oporavljenog pamćenja izraz je koji se koristi za opisivanje situacije u kojoj stručnjak za mentalno zdravlje može navesti pacijente da se prisjete stvari koje su bile zaboravljene ili možda potpuno lažne. Postoji određeni stupanj kontroverzi oko sindroma lažnog pamćenja, a s jedne strane vode oni koji vjeruju da su takva sjećanja zapravo lažna, a s druge strane oni koji tvrde da ljudi koji su počinili zlonamjerne radnje koriste FMS kako bi diskreditirali optužbe protiv ih.
Velik dio kontroverzi oko FMS-a proizlazi iz činjenice da se kaže da su dotična sjećanja potisnuta i da se ne sjećaju više do odrasle dobi, dugo nakon što se događaj dogodi. U tipičnom primjeru, odrasla osoba se sjeća događaja kao što je seksualno zlostavljanje u djetinjstvu od strane roditelja ili druge osobe s autoritetom, i čini to dok je pod brigom psihologa. Postoje izvještaji koji govore da su oni koji su bili lažno optuženi za zlostavljanje u nekim slučajevima pretrpjeli loše zdravlje ili preranu smrt zbog vrste stresa koju takva optužba donosi.
Učinci sjećanja poput ovih koji izbijaju na površinu, bez obzira jesu li ona stvarna sjećanja ili ne, često su razaranja prethodno funkcionalnih obitelji. Zaklada False Memory Syndrome Foundation (FMSF) organizirana je 1992. godine od strane obitelji i stručnjaka koji su željeli proučiti one koji su patili od emitiranja takvih tvrdnji, bilo istinitih ili lažnih. Oni koji su u ovom obrascu bili optuženi za incest udružili su se kako bi našli međusobnu podršku, na isti način na koji to rade roditelji djece s teškoćama u razvoju.
Iako je sigurno da su djeca zlostavljana i da je to ozbiljan društveni problem, nepotkrijepljene tvrdnje o zlostavljanju iz prošlih desetljeća u središtu su kontroverzi oko sindroma lažnog pamćenja. Priroda naših sjećanja je takva da je moguće da događaji budu iskrivljeni ili potpuno izmišljeni, bez namjerne obmane. Za razliku od videorekordera koji reproducira događaje točno onako kako su se dogodili, pamćenje ne ovisi samo o našoj točnoj početnoj percepciji, već i o našim emocijama koje okružuju događaj, kao i o drugim čimbenicima. Sjećanja za koja osoba tvrdi da ih je potisnula često su podložna još većem stupnju neizvjesnosti. Učestalost pojavljivanja sindroma lažnog pamćenja je nepoznata, što ne pomaže u širenju kontroverzi oko njega.