Sindrom otpora gornjih dišnih putova (UARS) je poremećaj spavanja karakteriziran opstrukcijom ili sužavanjem gornjih dišnih putova, prolaza koji se proteže od nosa do jednjaka, tijekom spavanja. Ovaj otpor zahtijeva da mišići dijafragme i prsa rade jače kako bi disali. Napor koji proizlazi iz takvog otežanog disanja može uzrokovati česte napade noćnog buđenja i poteškoće u dostizanju dubljih faza sna, kao što je spavanje s brzim pokretima očiju (REM).
UARS se često smatra članom spektra poremećaja poznatih kao poremećaj disanja u snu (SDB); najčešće prepoznati poremećaj u ovom spektru je opstruktivna apneja za vrijeme spavanja. Iako se sindrom otpora gornjih dišnih putova ponekad brka s apnejom u snu, to je sasvim drugačiji poremećaj. Kod apneje u snu, pojedinci mogu potpuno prestati disati više puta tijekom noći i kao rezultat toga će se pokazati smanjena razina kisika. Sindrom otpora gornjih dišnih putova, s druge strane, ne uzrokuje potpuni prestanak disanja i ne uzrokuje nužno smanjenu razinu kisika, već ga općenito karakterizira povećano otežano disanje zbog ograničenja dišnih putova.
Uobičajeni simptomi sindroma otpora gornjih dišnih putova uključuju kronični umor, kronično noćno buđenje s otežanim spavanjem, jako hrkanje i hladne ruke i stopala. Također se mogu vidjeti i nizak krvni tlak i hipertenzija. U nekim slučajevima, umor uzrokovan čestim napadima noćnog buđenja u bolesnika s UARS-om dovoljno je jak da ometa dnevnu funkciju, što rezultira smanjenom produktivnošću na poslu iu svakodnevnom životu.
Pacijenti sa sindromom rezistencije gornjih dišnih putova često su prosječne građe, a pretilost nije tako istaknut uzrok kao što je to kod onih koji pate od drugih poremećaja spavanja poput apneje u snu. Navodno, više od polovice oboljelih od ovog poremećaja su žene, a mnogi su u dobi između 30 i 60 godina. Smanjene sposobnosti disanja koje se javljaju kao posljedica UARS-a mogu biti uzrokovane drugim osnovnim stanjem, kao što je kronična začepljenja nosa zbog alergijski rinitis, devijacija septuma ili čak tumori nosa. Često pacijenti s UARS-om mogu već imati dišni put koji je manji od prosjeka; takvi pacijenti često imaju osjetljive značajke koje uključuju usko lice, malu ili usku čeljust, tanak vrat ili druge takve karakteristike koje mogu rezultirati suženim zračnim kanalima. Ove manje značajke znače da normalno opuštanje koje se javlja u dišnim putovima tijekom spavanja uzrokuje pojačano ograničenje dišnih putova koje se ne mora nužno pojaviti kod osobe čiji je dišni put prosječne veličine.
Ovo stanje može biti teško dijagnosticirati bez odgovarajućih alata. Na površini, njegovi simptomi mogu odražavati simptome drugih poremećaja koji nisu povezani sa spavanjem kao što su sindrom kroničnog umora, hipotireoza ili depresija. Najbolji način da pacijent dobije točnu dijagnozu sindroma otpora gornjih dišnih putova je konzultacija s polisomnologom ili klinikom za spavanje. Takvi će stručnjaci imati odgovarajuće alate za testiranje promjena tlaka u nosu, promjena u disanju ili signala pulsnih valova tijekom spavanja koji bi ukazivali na vjerojatnost sindroma otpora gornjih dišnih putova.
UARS se može liječiti brojnim tehnikama, uključujući lijekove bez recepta kao što su trake za disanje, nazalni dilatatori ili nazalni sprejevi. Korištenje uređaja za kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putovima (CPAP) ili oralnih aparata također može pomoći. Bolesnici se trebaju posavjetovati sa specijalistom za spavanje ili liječnikom kako bi se postavila točna dijagnoza i izradio odgovarajući plan liječenja.