Sindrom gornje dehiscencije kanala, također poznat kao SCDS, rijetko je medicinsko stanje koje utječe na unutarnje uho. To općenito proizlazi iz prisutnosti abnormalnog otvora u jednoj od malih kostiju uha. Neki od najčešćih simptoma SCDS-a uključuju vrtoglavicu, povećanu osjetljivost na zvuk ili zujanje u ušima. Liječenje obično uključuje kiruršku intervenciju kako bi se popravilo oštećenje uha i ublažili simptomi. O svim pitanjima ili nedoumicama u vezi sindroma superiorne dehiscencije kanala ili individualiziranih mogućnosti liječenja treba razgovarati s liječnikom ili drugim medicinskim stručnjakom.
Točan uzrok sindroma dehiscencije superiornog kanala nije uvijek jasno shvaćen, ali čini se da su neki slučajevi prisutni od rođenja, što ukazuje na moguću genetsku vezu. Tjelesna trauma koja zahvaća područje lubanje u blizini uha također može doprinijeti razvoju ovog poremećaja. U nekim slučajevima smatra se da je razvoj SCDS-a rezultat spore erozije zahvaćene kosti.
Simptomi sindroma dehiscencije superiornog kanala razlikuju se od osobe do osobe, što rezultira problemima koji variraju od blagih do teških. Preosjetljivost na vlastiti glas je uobičajeni simptom ovog poremećaja. Pacijenti navode da čuju vlastiti glas ili zvuk svog disanja tako glasno kao da dolazi kroz zvučnik. Ovi pacijenti također često prijavljuju sposobnost da čuju druge unutarnje tjelesne zvukove, kao što su otkucaji srca ili zvukovi probavnog procesa.
Normalni, svakodnevni zvukovi mogu uzrokovati simptome bolesti kretanja, kao što su mučnina i gubitak ravnoteže kod osoba s SCDS-om. Također može biti prisutno duboko zujanje u ušima ili različiti stupnjevi gubitka sluha. Glavobolje, uključujući migrene, prijavljene su uz ovaj poremećaj, iako nije pronađen izravan uzrok ove vrste boli. Manji slučajevi SCDS-a možda neće zahtijevati liječničku intervenciju, iako će oni s težim simptomima možda morati razgovarati o mogućnostima liječenja s liječnikom.
Liječenje sindroma dehiscencije superiornog kanala gotovo uvijek uključuje kiruršku intervenciju. Zahvaćena kost može se kirurški obnoviti, ili u nekim slučajevima može biti začepljen ušni kanal. Točan postupak ovisi o opsegu oštećenja unutarnjeg uha. U većini slučajeva dovoljan je jedan kirurški zahvat za liječenje poremećaja, iako povremeno mogu biti potrebne dodatne operacije. Ako se liječi dovoljno rano tijekom procesa bolesti, može se izbjeći trajno oštećenje uha ili gubitak sluha.