Sivi šum je jedna od mnogih boja buke. Tu su i bijeli šum, ružičasti šum, smeđi šum (ponekad se naziva crveni šum), ljubičasti šum (ili ljubičasti šum), plavi šum, narančasti šum, crni šum, zeleni šum i još više. Buka je električni signal koji proizvodi akustični zvuk. Boje su dodijeljene šumu i uparene su, labavo, na temelju korelacije između frekvencije zvučnog vala i frekvencije svjetlosnog vala boje.
Sivi šum, dakle, ima zvučnu frekvenciju koja bi, ako se prevede u frekvenciju svjetlosti, otprilike bila siva boja. Sivi šum je nasumični zvuk koji se razlikuje od drugih vrsta zvuka jer ljudskom uhu zvuči isto na svim frekvencijama.
Možda je boja šuma o kojoj se najčešće raspravlja je bijeli šum. Također slučajni šum, bijeli šum se razlikuje ne samo zbog svoje boje, već i zato što je zapravo isti na svim frekvencijama. To jest, ima iste energetske razine na svim razinama frekvencije. Sivi šum ne, ali tako zvuči ljudskom uhu.
Razlog zašto sivi šum zvuči jednako ljudskom uhu bez obzira na frekvenciju je zbog nečega što se zove psihoakustična krivulja jednake glasnoće. Također se naziva psihoakustička kontura jednake glasnoće ili Fletcher-Munsonova krivulja, ova kvaliteta unutar sive buke, uzima u obzir individualne pristranosti ljudskog uha, mjereći glasnoću, razinu i intenzitet zvuka. Rezultat je zvuk koji se čini da zvuči isto na svim frekvencijama.
Budući da se percepcija zvuka može razlikovati od slušatelja do slušatelja, sivi šum je važan fenomen u proučavanju psihoakustike – proučavanju subjektivnosti ljudskog uha na različite percepcije zvukova. Psihoakustika procjenjuje kako je ljudski mozak sposoban čuti zvuk, kako se zvuk prenosi u mozak i kako slušatelj obrađuje te informacije kako bi odredio zvuk. Zatim uzima te podatke i uspoređuje kako različiti slušatelji percipiraju zvuk od uha do uha. Kao rezultat toga, psihoakustika, a time i siva buka, od posebnog je interesa za one koji proučavaju potencijalni gubitak sluha, uključujući i onaj kod radnika u bučnim industrijskim okruženjima.