Slike su tehnika pisanja koja koristi deskriptivni jezik kako bi uključila čitateljeva osjetila. Najčešći je vizualni. Dobar opis može koristiti riječi boje, svjetla i teksture kako bi dočarao mentalnu sliku unutar čitatelja. Vješti pisci mogu postići isti učinak bilo kojim od ljudskih osjetila, izazivajući fizičke i emocionalne reakcije na dobro odabrane riječi. Cilj je iskoristiti univerzalna iskustva ljudskih bića i prisjećati ih se u umu čitatelja, uroniti ga u iluzorni svijet koji stvara pisana riječ.
Ovaj opisni jezik koristi se za aktiviranje pet ljudskih osjetila u čitatelju: vid, sluh, miris, okus i dodir. Rečenica koja čitatelju može dati osjećaj dodira mogla bi biti: “U roku od nekoliko sekundi njezina je odjeća zalijepljena na vlažnu kožu.” Ovom tehnikom pisanja mogu se ciljati i druga manje konvencionalna “osjetila” i emocionalna stanja. Pojam kinestetičke slike široko se koristio kako bi uključio opise koji dočaravaju kretanje, prostor, temperaturu i druga fizička osjetila. Organska slika još je jedan sveobuhvatan izraz koji se primjenjuje na osjećaje bića, kao što su umor, mučnina i glad.
Osim izazivanja fizičke reakcije kod čitatelja, postoji mnogo svrha upotrebe slika. Ako čitatelj također ima prošlo osobno iskustvo s opisom, može se prisjetiti i emocija povezanih s njim. Učinkoviti opisi uspostavljaju okruženje ili okolnost, okruženje ili raspoloženje. Pametni pisci ili oni s iznimnim vještinama u tehnici mogu unijeti dubinu i slojeve dodatnog značenja u opis koji može čak biti izvan svijesti čitatelja.
Poezija je književni žanr koji se uvelike oslanja na slike. S minimumom riječi pjesnik mora uspostaviti emocionalnu vezu s čitateljima. Često se govori da miris može potaknuti prošla sjećanja i njihov emocionalni kontekst. Dobar pjesnik mogao bi biti sposoban opisati miris tako uvjerljivo da se mozak čitatelja navede da pomisli da je miris stvaran, izazivajući duboko ukorijenjene iskonske emocije. Bilo za poeziju ili za prozu, učinkovita uporaba ove književne tehnike zahtijeva pažljivo promatranje prirode i ljudskog ponašanja.
Usko povezani sa slikom su figurativni izrazi. Oni uključuju usporedbe, metafore, aluzije, personifikacije i još mnogo toga. U usporedbi se obično koriste riječi “kao” ili “kao” kako bi se uspostavila analogija između dvije različite ideje ili stvari koje imaju jednu zajedničku karakteristiku ili dimenziju. “Pokvareni osmijeh mog brata bio je poput gladnog morskog psa”, primjer je. Metafora je izravnija i obično ne koristi tako otvorene riječi usporedbe. “Njen osmijeh bio je primamljiv mamac s neviđenim žicama.”
Slike su općenito doslovan opis. Figurativni izrazi u pravilu nikada nisu doslovni. Jedan od načina za primjenu tehnike zvane personifikacija je davanje predmeta ljudskim osobinama, kao što je u: “Muzej je govorio o događajima i napredovanju jednog drevnog doba.” Aluzija je također učinkovita književna tehnika, ali često pretpostavlja kolektivno znanje čitatelja. Deskriptivna usporedba, “Moj razred trećeg razreda bila je mongolska horda u muzeju”, učinkovita je samo ako čitatelj ima neku dočaravajuću ideju o tome kako bi mongolska horda mogla izgledati i djelovati.