Smoot-Hawleyjev zakon o tarifi bio je zakon donesen u Sjedinjenim Državama 1930. godine, kao pokušaj da se zakonski riješi Velika depresija i suprotstavi njezinim učincima. Specifični cilj zakona bio je uvelike povećati carine na tisuće uvezene robe kako bi se potaknula potrošnja američkih proizvoda i zaštitila radna mjesta u Americi. Taj se čin kroz povijest smatrao, u najboljem slučaju, neučinkovitim, au najgorem neuspjehom koji je značajno produžio depresiju. Obično se navodi kao najbolji primjer politike poznate kao protekcionizam.
Ime je dobio po svojim autorima, senatorima Reedu Smootu iz Utaha i Willisu Hawleyju iz Oregona. Obojica su bili predsjednici republikanskih odbora – Smoot iz Senatskog odbora za financije i Hawley iz Senatskog odbora za načine i sredstva. U to su vrijeme oba ova odbora bila vrlo moćna, a zauzvrat su i njihovi predsjedatelji imali veliki utjecaj.
U Smoot-Hawleyjevom zakonu o tarifama, obojica su ispunjavali obećanje predsjednika Herberta Hoovera iz kampanje iz 1928. godine. Također republikanac, Hoover je obećao opsjednutim američkim poljoprivrednicima da će povećati cijenu stranih poljoprivrednih proizvoda kako bi im pomogao da prodaju svoju robu na domaćem tržištu. S obzirom da su republikanci kontrolirali Kongres, to je bilo obećanje koje je Hoover mogao održati.
Popratni zakoni uvedeni su u Dom i Senat oko 1929. Dom je donio svoju verziju prvi, a Senat svoju nekoliko mjeseci kasnije, u ožujku 1930. Razlike između ta dva zakona riješene su pregovaračkim konferencijskim odborom, s mnogima viših tarifa prisutnih u usvojenom prijedlogu zakona. Iako se Hoover zapravo protivio zakonu zbog njegovog vjerojatnog negativnog utjecaja na američke vanjske odnose, potpisao ga je kao zakon u znak poštovanja prema stranačkom pritisku i utjecaju raznih američkih vođa industrije.
U osnovi je taj čin za Amerikance učinio vrlo skupim kupnju široke palete robe inozemne proizvodnje, s idejom da umjesto toga kupuju domaće proizvode. To je predvidljivo razljutilo sve nacije uključene u komercijalnu trgovinu sa Sjedinjenim Državama. Zemlje diljem svijeta reagirale su na Smoot-Hawleyjev zakon o tarifama podizanjem vlastitih tarifa. Europske zemlje i Kanada, koje su činile velik udio u inozemnoj potrošnji američke robe u to vrijeme, posebno su naštetile američkom izvozu povećavši svoju.
Razine carina postavljene Smoot-Hawleyjevim Zakonom o tarifama, kako u Americi tako i reakcionarnim diljem svijeta, ostale su uglavnom na snazi sve dok zahtjevi Drugog svjetskog rata nisu potaknuli njihovo ukidanje 1940-ih. Premda se mišljenja o učinku Smoot-Hawleyjevog zakona o tarifama razlikuju, različite statistike se često iznose u prilog ili protivnost njegovu uspjehu. Konkretno, kada je donesen 1930., stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama bila je manja od 8%. Unutar tri godine se više nego utrostručio, na gotovo 25% 1932. godine.
Pristaše zakona, i općenito protekcionizma, tvrde da korelacija u ovom slučaju nije jednaka uzročnosti, te da su drugi čimbenici više krivi za duljinu i težinu depresije. Kritičari tvrde da je taj čin izazvao svojevrsnu ekonomsku utrku u naoružanju, u kojoj su nacionalne vlade u konačnici učinile više štete nego koristi svojim gospodarstvima pokušavajući umjetno odrediti cijenu robe. Taj je čin ostao simbolična jama spora u modernim političkim raspravama među ekonomistima i političarima 21. stoljeća.