Društvena jednakost je koncept koji se rijetko u potpunosti ostvaruje, pri čemu svi članovi društva imaju potpuno jednak tretman, mogućnosti i pristup resursima. Bilo bi nekoliko razdvojenih slojeva, kao što su razlike između spolova, rasa, vjerskih skupina ili prihoda koji nekim ljudima daju više mogućnosti od drugih. To je drugačije od socijalizma, gdje svi imaju približno jednaku količinu resursa. Umjesto toga, istinska društvena jednakost znači da bez obzira što članovi društva imaju ili tko su, oni se tretiraju jednako i imaju jednake mogućnosti.
Ideja društvene jednakosti često je blisko povezana s konceptima egalitarizma u oba njegova oblika. Ovaj koncept ili predstavlja osjećaj, s političkog stajališta, da svi ljudi zaslužuju jednaka prava i tretman, ili je to pokret koji predlaže da društvo treba posebno usmjeriti svoje resurse prema promicanju jednakosti bogatstva. Potonji stav je više socijalistički pristup, a prvi je nešto što su usvojile mnoge zemlje. Tvrdi se da su te dvije definicije povezane, jer u tolikom broju društava bogatstvo daje dodatnu moć, a bez rješavanja nejednakosti u dohotku ne može biti istinske društvene jednakosti.
Mnogi sociolozi sugeriraju da malo društava postiže potpunu društvenu jednakost jer postoji toliko mnogo načina na koje se društva razdvajaju u različite skupine. Razina dohotka je razdjelni čimbenik, ali druge stvari koje stvaraju neki oblik društvene nejednakosti uključuju diskriminaciju spola, rase, vjere ili etničke pripadnosti. Neke vlade aktivno promiču društvenu jednakost jamčeći osnovna prava svim građanima, kao što su pravo na slobodu govora, glasanje, suđenje poroti i slobodu od diskriminacije. Čak i uz ta jamstva, svi članovi društva možda neće biti jednaki. Nejednakosti poput kvalitete obrazovanja, čak i ako je javno i besplatno, mogu stvoriti razlike u tome koliko građani mogu iskoristiti osnovna prava.
Kao što je spomenuto, ekonomski položaj predstavlja veliki razdjelni čimbenik u različitim društvima. Mnoge zemlje naporno rade na ispravljanju ove nejednakosti u određenoj mjeri pružajući financijsku potporu onim građanima kojima je to najpotrebnije. To nije uvijek dovoljno i može držati ljude u krugu siromaštva, umjesto da im daje načine da se kreću kroz slojeve društva.
Primjer društvene nejednakosti, u zemljama poput SAD-a, javlja se kada su ljudi optuženi za ozbiljan zločin. Osiromašenim optuženicima daju pravno zastupanje od strane javnih branitelja, koji se često bore pružiti podršku mnogim klijentima i možda nemaju dovoljno vremena za pripremu predmeta. Osoba s bogatstvom može jednostavno angažirati odvjetnika za kaznena djela. Potonji optuženik ima veće izglede da odbije optužbu ili dobije smanjenu razinu kazne, a također je vjerojatnije da će se uspješno braniti od optužbe ako je bijelac. Veliki broj zatvorenika Afroamerikanaca za razliku od bijelaca u američkim zatvorima ukazuje na moguću društvenu nejednakost koja još nije otklonjena, sugerirajući da i rasa i monetarni status dovode do nejednakog tretmana u sustavu koji bi trebao biti potpuno pošten.
Najpesimističniji recenzenti ljudskog društva nazivaju društvenu jednakost mitom, nečim što se nikada ne može istinski postići, bez obzira na namjeru vlade, kreatora ili sudionika društva. Drugi imaju optimističniji stav i sugeriraju da, iako puna jednakost nije uvijek moguća, društva još uvijek mogu otkloniti nejednakosti. Predano društvo može nastaviti raditi u svakom trenutku na stvaranju pravednijih okolnosti za sve svoje građane.