Socijalna štednja, također poznata kao Fogelova socijalna štednja, ekonomski je princip koji je 1964. stvorio Robert Fogel, američki znanstvenik koji je 1993. godine zajedno s Douglassom Northom dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju za njihov rad u ekonomskoj povijesti. Fogelov rad usredotočio se na kliometriju, koja se često naziva novom ekonomskom poviješću, proučavanje povijesti koje primjenjuje matematičke modele na promjene uzrokovane ekonomskim i društvenim utjecajima. Jednadžba socijalne štednje temeljni je element takvog istraživanja. To je metoda za izračun ušteda troškova u proizvodnji do kojih dolazi s pojavom tehnoloških inovacija.
Jednadžba socijalne štednje prilično je jednostavna, ali kvantificiranje njezinih ulaznih čimbenika može biti izazov. Navedena je kao socijalna štednja = (Ct-1 – Ct)Qt gdje “C” predstavlja granični trošak proizvoda ili usluge, “Q” kao ukupna količina pruženih proizvoda ili usluga, “t-1” kao vrijednost C prije inovacije i “t” kao faktor utjecaja na C ili Q nakon inovacije. Formula u osnovi kaže da, kada dođe do inovacije, ona smanjuje cijenu proizvoda ili usluge po jedinici za fiksni faktor u odnosu na ono što bi taj trošak bio da se inovacija uopće nije dogodila.
Fogel je svoj koncept socijalne štednje prvi primijenio na inovaciju željezničkog prometa. Različite vrijednosti za doprinos koji je inovacija željeznice dala smanjenju komercijalnih troškova mogu se izvesti iz ovih kliometrijskih principa. To je, dijelom, zbog toga koliki je gospodarski rast koji je inovacija željeznica donijela lokalnom komercijalnom okruženju u jednoj državi, kao i čimbenicima koji utječu na inovacije lokalno, kao što su viškovi proizvoda i obračun rasta.
Vrijednosti do kojih se dolazi korištenjem pristupa socijalne štednje ovise o danim ulaznim vrijednostima i o tome kako se procjenjuju promjene koje je inovacija donijela. Vrijednosti izlaza smatraju se manje važnima u formuli, međutim, od stvarnog kvantitativnog procesa ekonomske promjene koju tehnologija donosi društvu. To je načelo stvarne nacionalne ekonomske uštede, koje se odnosi na povećanje produktivnosti koje zahtijeva istu količinu rada i resursa kao prije inovacije. Često je ušteda u ekonomskom smislu novčana vrijednost koja nema izravnu vezu s proizvodnjom, ali stvarna ušteda treba da ukaže na neki oblik povećane učinkovitosti za isti trošak.
Ekonomisti imaju različite načine opisivanja jednog procesa, a često se koriste pojednostavljenja kako bi se temeljni princip mogao razumjeti, čak i ako se smatra da izlazne vrijednosti ne odražavaju stvarne uvjete. Jedan od načina pojednostavljenja izračuna socijalne štednje je zamjena cijene robe za njen trošak u jednadžbi, budući da je cijene lakše dobiti vrijednosti. To bi promijenilo jednadžbu u Društvena štednja = (Pt-1 – Pt)Qt sa svim istim vrijednostima, osim što se koristi cijena umjesto troška. Korištenje cijene temelji se na pretpostavci da su tržišta konkurentna i učinkovita te da cijene odražavaju stvarne kapitalne troškove u odnosu na troškove. To, nažalost, često nije točno kada se proizvodi prodaju ispod cijene kako bi tvrtka mogla prodrijeti na novo tržište ili iz drugih kontraintuitivnih ekonomskih razloga. Iako je cijena manje pouzdan faktor za korištenje u izračunima socijalne štednje, ona je ipak najčešći pristup korištenju formule.