Socijalni darvinizam je skup propisa koji se tiču etičkog ponašanja prema drugima razvijen u 19. stoljeću koji proizlazi iz nekoliko ideja Charlesa Darwina. Herbert Spencer je zaslužan za to što je prvi napravio ovu ekstrapolaciju darvinističke misli na ljudsko društveno i etičko ponašanje. Osobito u industrijskoj revoluciji i sve do sredine 20. stoljeća, neki su ljudi opravdavali nemarno, nemarno ili masovno ubojito ponašanje oslanjajući se na Spencerove teorije, koje nikada nisu dokazane. Uglavnom su Spencerove ideje odbačene, iako neki ljudi još uvijek tvrde da su njegovi koncepti bili opravdani.
Temeljni koncept koji pokreće ovu ideju temelji se na Darwinovim zapažanjima da se slabiji članovi životinjskih populacija obično uklanjaju tijekom nekoliko generacija. Opstanak najsposobnijih osigurava jaču vrstu, gdje se odabiru i razmnožavaju najbolje kvalitete. Kada se ova ideja primijeni na društvo, opravdava niz kontroverznih stajališta. Prvo, nije potrebno pomagati ljudima koji se bore ekonomski, socijalno ili obrazovno, jer ako su istinski sposobni, oni će to riješiti i prevladati sve probleme koje imaju. Ako ne, potonu na najniži društveni položaj i bit će manje vjerojatno da će se razmnožavati; to je, međutim, očigledna neistina, o čemu svjedoče visoke stope nataliteta u populaciji u nepovoljnom položaju.
Dodatno, socijalni darvinizam, i njegova ideja da jaki imaju prava nad slabima, znači da ljudi mogu opravdati mnoge odbojne postupke protiv svakoga tko je slab. Pritisak mnogih tvrtki tijekom industrijske revolucije da spriječe vlade od postavljanja bilo kakve osnovne zaštite za radnike dio je ove teorije. Ako su radnici u nepovoljnom položaju i slabi, nije važno jesu li zlostavljani. Jaki imaju pravo tretirati slabe na bilo koji način koji izaberu i nijedna vlada ne bi se trebala miješati u ovaj proces. Mentalitet koji je karakterizirao formiranje tvornice i upravljanje tijekom tog vremena sugerirao je da će se bilo tko od slabih koji je uistinu jak u konačnici uzdići iznad nedaća i biti uspješan.
Dvije od najgorih primjena ove teorije uključuju kolonijalizam i rasno istrebljenje. Zemlje koje su uzimale tuđu zemlju često su opravdavale svoje postupke jer su imale veću snagu i stoga su imale savršeno pravo uzeti što su mogle od slabijih nacija i tretirati podanike tih nacija s malo poštovanja. Još šokantnije je bila primjena Darwinove teorije o stvaranju “najsposobnije” populacije kako bi se opravdala masovna pogubljenja određenih rasnih skupina, kao što je to učinila nacistička Njemačka sredinom 20. stoljeća.
U svojim najblažim primjenama, socijalni darvinizam je sličan libertarijanskom stajalištu, gdje bi svi trebali imati jednaku slobodu i nitko ne dobiva posebne privilegije niti podržava bilo koga drugog. Ljudi se dižu ili padaju na temelju vlastitih zasluga i načina na koji su te zasluge povezane s društvenim zahtjevima. Najstrašnije primjene ove teorije opravdavaju stvari poput holokausta. Ova se opravdanja pogoršavaju, ako je to moguće, jer postoji malo dokaza da su Darwinove teorije primjenjive na ljudsku interakciju, društvo ili etiku.