U modernom engleskom jeziku izraz “sofizam” odnosi se na svaku lažnu ili lažnu retoriku koja obmanjuje slušatelja. Izraz potječe iz antičke Grčke sa skupinom filozofa i retoričara poznatih kao sofisti. Izvorno nije bio negativan, ali je stekao negativno značenje uglavnom kao rezultat filozofa Platona, koji je bio vrlo kritičan prema sofistima.
Čini se da je u klasičnoj Grčkoj izraz ‘sofist’, koji potječe od ‘sophia’, grčke riječi za mudrost, izvorno označavao mudraca ili mudraca. U Ateni tijekom 5. stoljeća prije Krista i kasnije, taj se izraz počeo odnositi na znanstvenike koji su nudili poduku iz filozofije i retorike, posebno mladićima iz aristokratskih obitelji. Sofizam se u tom smislu sastojao od obrazovanja koje bi ih pripremilo za javni život, posebno za političko i pravno govorništvo. U Ateni su svi muški građani bili izravno uključeni u poslove vlade kao što su suđenja i zakonodavstvo, što je činilo ove vrlo korisne vještine.
Sokratovi učenici, osobito Platon, kritizirali su sofiste, koji su naplaćivali njihovo učenje. Platon je tvrdio da su sofisti poučavali svoje učenike kako da manipuliraju argumentima i koriste nepoštenu retoriku kako bi pobijedili, umjesto da koriste filozofsko ispitivanje kako bi došli do istine. Protagora, jedan od najistaknutijih sofista, rekao je da se hvalio da je mogao učiniti da se slabiji od dva argumenta čini jačim. Platonovi dijalozi prikazuju Sokrata u sukobu sa sofizmom; Sokrat se upušta u rasprave sa sofistima kao što je Protagora i pobjeđuje ih. Povjesničari filozofije smatraju da Platonovi dijalozi mogu biti nepravedni prema sofistima, preuveličavaju njihova stajališta i slikaju ih u nelaskavom svjetlu.
Sofizam je, međutim, postao trajno povezan s kritikama Platona i njegovog učenika Aristotela. Pojam je počeo značiti svaki argument u kojem se jedan sudionik oslanjao na retoričku vještinu i prevaru, a ne na činjenice i razloge kako bi uvjerio drugoga. Danas su pojmovi ‘sofizam’ i ‘sofizam’ negativno nabijeni, a optužiti protivnika za sofizam vrlo je ozbiljna kritika.
U modernim terminima, sofizam ili sofizam je postavljanje logički pogrešnih argumenata koji uvjeravaju slušatelje svojim emocionalnim sadržajem. Na primjer, kada je optužen za nemoralan postupak, govornik bi mogao istaknuti da su i drugi sudjelovali u istom ponašanju. Ovo ima snažan emocionalni učinak, zbog čega se optužitelj čini licemjerom ili nasilnikom jer je izdvojio jednu osobu, ali ne uspijeva odgovoriti na pitanje. Ova logička zabluda, poznata filozofima kao zabluda “tu quoque” ili “ti sam”, uobičajeno je djelo sofizma.