Soju je drevni oblik čistog alkohola destiliranog od riže i drugih žitarica. Prvi put je napravljen 1300-ih u Koreji za vrijeme mongolske okupacije. Ostaje popularno piće, osobito u Južnoj Koreji, a ponekad se pogrešno naziva i rižinim vinom. Zapravo, dosta se razlikuje od rižinog vina ili sakea, budući da se ne pravi isključivo od riže i ima puno veći udio alkohola, oko 20-35% alkohola.
Neki uspoređuju okus sojua s votkom, iako je obično slađi. Slatkoća može doći ne samo od riže već i od dodavanja žitarica poput pšenice, ječma i tapioke. Soju se obično također zaslađuje šećerom tijekom procesa destilacije.
U Koreji se soju poslužuje u malim čašama ili se može koristiti za pripremu miješanih pića. Miješanje s gaziranim pićem od limuna i limete posebno je popularno među mlađim Korejcima. Kada se konzumiraju na tradicionalan način, Korejci imaju vrlo specifične načine posluživanja i ispijanja pića, te cijene strance koji slijede te običaje.
Neka od ovih pravila uključuju nikad točenje vlastite čaše sojua i nikad dopunjavanje čaše s više dok se potpuno ne isprazni. Poštovanje prema starijima pri ispijanju sojua pokazuje se tako što se mlađi ljudi okreću od starijih da piju iz napunjenih čaša i drže čašu s dvije ruke ako je toči osoba višeg rasta. Osobe koje piju imaju mogućnost pijuckanja sojua ili uzimanja u jednom trenutku. Bilo koji oblik smatra se pristojnim.
Najveći proizvođač sojua je tvrtka Jinro. Doosan je još jedan popularan korejski brend. Piće je vrlo popularno, s nekoliko milijardi boca koje se konzumira godišnje. Jedan oblik je također migrirao u Japan, gdje se zove hochu. Korejci, kao i Japanci, također su obožavatelji sakea, koji je poznat kao cheongju.
U Južnoj Koreji, soju je jedna od najjeftinijih vrsta alkohola za kupnju, dijelom zbog njegove popularnosti. Također ima dugu povijest u korejskoj kulturi, a posebno je povezana s okupljanjima prijatelja. Obično se konzumira u grupnim postavkama.