Sonoluminiscencija je tajanstveni fenomen koji nastaje kada ultrazvučni valovi pobuđuju tekućinu, stvarajući malene mjehuriće koji emitiraju svjetlost kada se kolabiraju. Učinak se pojačava kada mjehurići sadrže plemeniti plin. Izraz sonoluminiscencija znači “zvučno svjetlo”.
Postoje različite teorije o sonoluminiscenciji, od kojih nijedna nije uvjerljivo dokazana. U središtima tih sićušnih mjehurića izmjerene su temperature iznad 20,000 XNUMX K. Ovo je dovoljno vruće da prokuha dijamant.
Fenomen sonoluminiscencije populariziran je u filmu Lančana reakcija s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi. U filmu se sonoluminiscencija koristi za pokretanje reakcije nuklearne fuzije. Uočeni su mjehurići stvoreni sonoluminiscencijom koji stvaraju temperature koje se mjere u kilokelvinima, ili desecima tisuća stupnjeva. Temperaturni prag za pokretanje reakcija nuklearne fuzije je u milijunima stupnjeva ili megakelvinima. Ovdje postoji mala neusklađenost, razlika koja zbraja do tri reda veličine. Sonoluminiscencija je vruća, ali nije toliko vruća.
Istraživači iz laboratorija znanstvenika Purdue RP Taleyarkhan tvrdili su da je, pod sonoluminiscencijom, posuda punjena acetonom emitirala neutrone na statistički značajnoj razini, što je karakterističan otisak fuzije. Međutim, ovi rezultati nikada nisu duplicirani, te su po kratkom postupku odbačeni u članku u Natureu 2006. Taleyarkhanov patent za uređaj je odbijen, a B. Naranjo je objavio analizu koja pokazuje da su njegovi podaci pogrešno protumačeni.
Učinak sonoluminiscencije prvi su otkrili njemački znanstvenici H. Frenzel i H. Schultes na Sveučilištu u Kölnu 1934. Pokušavali su ubrzati proces razvijanja fotografija, ali su umjesto toga na kraju promatrali svjetleće mjehuriće. Budući da je učinak bio tako nasumičan i nekontroliran, znanstveno je proučavan tek mnogo kasnije.
Godine 1989. Felipe Gaitan i Lawrence Crum uspjeli su stvoriti mjehur sonoluminiscencije koji je ostao na stalnom mjestu – ultrazvučni stajaći val povremeno je generirao mjehurić i potom ga pustio da se sruši. Ovo je bio veliki korak naprijed i omogućio je analizu ovog fenomena u laboratorijskim uvjetima. Utvrđeno je da su mjehurići bili iznimno mali kada je svjetlo pušteno – širok oko mikrometar, ili otprilike veličine bakterije. Trajanje bljeskova je izuzetno kratko, iako se ukupno mogu promatrati golim okom – svaki bljesak traje nekoliko desetaka do nekoliko stotina pikosekundi, vrijeme koje je potrebno svjetlosti da se pomakne samo nekoliko centimetara.
Iako je sonoluminiscencija nevjerojatan učinak, trenutno nema konkretne primjene i vjerojatno se nikada neće iskoristiti za snagu fuzije. Zanimljivo je da postoje škampi koji hvataju svoje kandže tako brzo da pokazuju sonoluminiscenciju. Znanstvenici sa smislom za humor nazvali su ovaj efekt škampomoluminiscencijom.