Specifična namjera, u zakonu, je stanje duha u kojem netko mora biti da bi zadovoljio standard za određene vrste osuda. U takvim slučajevima osoba se namjerava upustiti u određenu radnju i svjesna je posljedica. Zločini za koje je potreban dokaz posebne namjere uključuju stvari poput pljačke i krađe. Postoji niz obrana koje se mogu koristiti u pokušaju da se tvrdi da ovaj standard nije zadovoljen, a time i da okrivljenik nije kriv za kazneno djelo kako mu se stavlja na teret.
Da bi se dokazala konkretna namjera, mora se pokazati da je netko namjeravao učiniti nešto, poput oduzimanja imovine drugome, uz punu svijest o posljedicama. Međutim, samo namjera nije dovoljna za osudu; optuženi je također morao počiniti radnje koje bi razumno dovele do ostvarenja namjeravanog cilja. Dakle, osoba koja želi ukrasti susjedov auto nije kriva ako ga netko drugi ukrade.
Čest primjer zakona o posebnoj namjeri je provala. Ako netko namjerava uzeti tuđu imovinu i zbog toga provali u kuću, može biti optužen za provalu. Ako, pak, netko provali u kuću na spavanje, ta se osoba tereti samo za provalu i ulazak, jer ne postoji određena namjera za otuđivanje imovine. Isto tako, kod krađe se mora dokazati da je optuženik oduzeo imovinu s namjerom da je zadrži ili proda, čime je oduzeo pravog vlasnika. Suprotno tome, ako netko slučajno pokupi tuđi kaput na provjeri kaputa i kasnije ga vrati, to nije krađa, jer osoba nije imala namjeru zadržati kaput.
To se razlikuje od opće namjere, a to je plan upuštanja u protupravnu radnju. Ako se u pojedinom slučaju ne može dokazati konkretna namjera, još uvijek je moguće dokazati da je osoba počinila kazneno djelo i da je treba kazniti. Na primjer, netko tko uzme automobil susjeda bez pristanka za odlazak u trgovinu može biti optužen za radosno jahanje; osoba nije namjeravala zadržati automobil, dakle nije riječ o krađi, ali je automobil ipak korišten bez dopuštenja.
U slučajevima kada je netko optužen za kazneno djelo s određenom namjerom, tužiteljstvo mora biti u mogućnosti dokazati i da je osoba počinila predmetnu radnju i da je u pitanju bila posebna namjera. Jedna od obrana takvih zločina je opijenost, u kojoj netko tvrdi da nije imao sposobnost namjere u danoj situaciji.