Usporeni kognitivni tempo (SCT) odnosi se na skup simptoma poput pospanosti, niske energije, sanjarenja i zbunjenosti, koji ponekad utječu na osobe s primarno nepažljivim oblicima poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD-PI). Teoretizira se da je uzrok SCT-a neregulacija norepinefrina i drugih neurotransmitera, što rezultira premalom stimulacijom mozga. Tema SCT-a izazvala je mnogo komentara. Prvo, simptomi se ne nalaze u Dijagnostičkim i statističkim priručnicima-IV® iz 2000. (DSM-IV®), što je stvorilo probleme u vezi s dijagnozom. Također, neki stručnjaci tvrde da je SCT ili pouzdana podskupina ADHD-a ili potpuno drugačiji poremećaj.
Sanjarenje, zbunjenost, loš rad i pospanost mogu spriječiti ljude da ostanu usredotočeni na posao ili školu. Čini se da ovi simptomi usporenog kognitivnog tempa automatski ukazuju na ADHD. Element koji nedostaje ovom stanju, s dijagnostičkog stajališta, je ukupna visoka energija ili duhovitost koja je gotovo uvijek prisutna kod pacijenata s ADHD-om. Nije jasno zašto ovo nedostaje, a neki su tvrdili da je SCT sličan stanjima poput velike depresije ili distimijskog poremećaja, umjesto da je najviše sličan ADHD-u. S druge strane, osobe sa SCT-om nisu nužno depresivne, i kao i drugi pacijenti s ADHD-om, pate od trajne nepažnje.
Na temelju DSM-IV®, bilo je vrlo teško dijagnosticirati ADHD-PI kod bilo koga sa slabim kognitivnim tempom. Mnogi SCT simptomi navedeni su kao dijagnostičke značajke ADHD-a u DSM-III®, ali su uklonjeni u DSM-IV®. Korištenje DSM-V® pomoći će u rješavanju ovog problema ponovnim uključivanjem većine ovih simptoma. To bi praktičarima trebalo olakšati da promatraju nekoga sa sporim kognitivnim tempom kao vjerojatno da ima ADHD. Čini se da trenutačno nema organizirane namjere velike skupine stručnjaka za mentalno zdravlje da SCT klasificiraju kao drugu bolest, iako su pojedini stručnjaci to tvrdili.
Označavanje SCT-a kao drugog uvjeta možda nikome ne ide u prilog. Osoba sa slabim kognitivnim tempom obično pozitivno reagira na lijekove za ADHD. Često se najviše preporučuje metamfetamin, jer metilfenidat možda neće pružiti učinkovit tretman za ovu podskupinu. Vjerojatno bi antidepresivi inhibitori ponovne pohrane serotonina i norepinefrina (SNRI), poput duloksetina i venlafaksina, također mogli biti učinkoviti jer su u interakciji s razinama norepinefrina.
Dodatna znanstvena istraživanja mogla bi promijeniti način na koji se SCT promatra u budućnosti. Više informacija o povezanosti ovih simptoma i depresivnih poremećaja moglo bi biti korisno. Drugo plodno područje proučavanja mogle bi biti usporedbe psihosocijalnih razlika identificiranih ADHD podskupina. Genetska istraživanja koja utvrđuju uzroke SCT-a i njegov odnos s drugim stanjima mogla bi odgovoriti na mnoga pitanja o ovoj skupini simptoma.