Izvorna kuća je mala zgrada izgrađena na vrhu izvora za potrebe skladištenja i hlađenja. Prije dana modernog hlađenja, prirodna svojstva hlađenja tekuće vode mogla su se koristiti za očuvanje hrane koja bi se pokvarila u toplini i osiguravanje stalno hladan izvor vode. Moderne izvorne kuće su prilično rijetke, iako neke povijesne verzije i replike izgrađene prema povijesnim standardima još uvijek postoje.
Sve do 20. stoljeća jedna od najvažnijih briga bilo koje vrste doseljenika, farmera ili pionira bila je dostupnost čistog, pouzdanog izvora vode. Bez vodovoda ili hladnjaka, čista, stalno tekuća voda iz prirodnog izvora bila je jedno od primarnih sredstava hidratacije, vode za kupanje i ranih metoda hlađenja. Izvorska kuća bila je važan element mnogih gospodarstava i naselja, jer je pomogla u stvaranju malog prostora u kojem se voda mogla skupljati i koristiti u razne svrhe.
Tradicionalna proljetna kuća obično je građena od kamena, jer je bolje održavala unutrašnjost prostora hladnijim nego drvo. Zgrada je obično imala nizak strop i bila je prilično mala; mnogi su bili smješteni u blizini stambenih objekata. Jedan povijesni primjer čak je imao podzemni tunel koji vodi od izvora do glavne nastambe. Unutar izvorišta ponekad je bilo izgrađeno korito za odvod vode kroz koje je voda mogla teći dok je prolazila kroz zgradu.
Jedna od najvažnijih funkcija izvorske kućice bila je da djeluje kao hladnjak za kvarljivu hranu. Tamo bi se čuvali mlijeko, maslac, meso i druga hrana osjetljiva na toplinu kako bi se ohladila i u najtoplijim danima. Mlijeko, mlaćenica i jaja mogu se staviti u staklene ili zemljane vrčeve i staviti izravno u vodu da se ohlade. Ostale namirnice, kao što su jaja i meso, jednostavno bi se mogle ostaviti unutar strukture kako bi apsorbirale ugodnu hladnoću koju donosi hladna voda koja mjehuriće iz izvora.
Bez izvorne kućice mnoge osnovne namirnice ne bi bilo moguće redovito držati pri ruci. Osim što se ljeti održava rashlađivanje, izvorska kućica izgrađena nad izvorištem mogla bi se koristiti i zimi za sprječavanje smrzavanja tekućine, budući da je podzemna voda koja je osiguravala proljetni tok bila daleko manje vjerojatno da će se smrznuti od drugih prirodnih izvora, kao što su potoci ili jezera. Ova praksa pomogla je osigurati stalnu opskrbu sigurnom hranom u svim godišnjim dobima i poslužila je kao važan korak prema modernom hlađenju.