U odnosu na računala, registar stoga je memorijska lokacija – obično na središnjoj procesorskoj jedinici (CPU) ili povezanom hardveru za obradu – koja sadrži trenutnu adresu vrha regije odvojene računalne memorije poznate kao stog. Registar stoga je važan jer bi, bez njega, računalo trebalo implementirati sporiju metodu praćenja tijeka izvršavanja programa sklonu greškama. U većini arhitektura sustava, registar stog je namjenski registar tako da mu se ne pristupa slučajno pri radu s drugim memorijskim registrima. U rjeđim slučajevima, stog registar može biti opći registar kojemu je obično dostupan program, ali koji se namjerno ne koristi jer njegovu upotrebu definira proizvođač. Kada računalni sustav sadrži dva ili više registara stogova, što znači da postoji potencijalno više od jednog stoga, arhitektura je poznata kao stroj za stog.
Na najnižoj razini računalnog programiranja, stog je područje memorije – obično u memoriji s slučajnim pristupom (RAM) – koje ima dobro definiran tip ponašanja. Stog može imati informacije koje su mu dodane u procesu koji se zove guranje, ili može imati informacije koje se dohvate iz njega, što se naziva iskakanje. Model za stog je prvi ušao, zadnji izašao, što znači da ako se nekoliko informacija ugura u stog, tada će prvi utisnuti element biti posljednji koji će se iskočiti, dok će zadnji utisnuti element biti prvi koji će se dohvatiti naredbom pop. Registar stoga prati vrh hrpe, koji je uvijek posljednja stavka gurnuta u njega.
Kada se računalni program izvršava, svaka instrukcija koja se izvršava ima određenu memorijsku adresu na kojoj se privremeno pohranjuje za vrijeme trajanja programa. Ako program pozove potprogram — ili proceduru, funkciju ili metodu, ovisno o programskom jeziku — tada program mora skočiti na memorijsku adresu koda potprograma da bi ga izvršio. Adresa na kojoj se tok kontrole programa prekida kako bi se granao na potprogram gura se u stog tako da se pamti. Kada je potprogram dovršio izvršavanje, program zna kamo bi se trebao vratiti u glavnom kodu tako što iskače adresu koda s vrha hrpe, kamo pokazuje registar stoga.
Iako postoje i druge metode koje se mogu koristiti za postizanje istih rezultata, korištenje registra stoga i stoga omogućuje važan koncept programiranja poznat kao rekurzija. Rekurzivna funkcija je funkcija koja, unutar vlastitog koda, poziva samu sebe. Ovaj se proces obično koristi u algoritmima za sortiranje i za određene matematičke funkcije. Registar stoga prati sve posljednje adrese na kojima se izvršavanje grana, tako da funkcija može sigurno implementirati rekurziju sa znanjem da će se, na kraju, kontrola vratiti na izvornu točku. Jedna komplikacija nastaje ako se cijeli stog napuni i nema mjesta u memoriji, u kojem slučaju dolazi do prelijevanja stoga, zaustavljajući izvršavanje programa.