Stalni oportunitetni trošak je situacija u kojoj se troškovi korištenja određene prilike ne povećavaju niti smanjuju tijekom vremena, čak i ako bi se koristi proizašle iz aktivnosti na neki način promijenile. Pojam se često koristi kada se opisuje proizvodni proces u kojem troškovi povezani s proizvodnjom dobara i usluga ostaju isti, dok još uvijek dopuštaju postizanje viših razina proizvodnje. To obično znači da trošak korištenja dodatnih resursa za proizvodnju više dobara ne dovodi do smanjenja cijene po jedinici proizvedene, niti košta više za proizvodnju svake od tih jedinica.
Uz stalni oportunitetni trošak, odnos između troškova i broja proizvedenih jedinica ostaje isti. To se razlikuje od situacija u kojima se oportunitetni trošak smanjuje, kao što je kada proizvođač može ostvariti popuste naručivanjem više sirovina koje će se koristiti u proizvodnji dodatne robe, što onda dovodi do nižeg troška proizvodnje po jedinici i vjerojatno više dobit po jedinici kako se roba prodaje. Također se razlikuje od povećanog oportunitetnog troška, u kojem napor da se proizvede dodatna dobra zapravo rezultira povećanjem prosječne cijene proizvodnje za svaku proizvedenu jedinicu, što je situacija koja će ponekad obeshrabriti stvaranje dodatnih jedinica.
Iako se često koristi u proizvodnom okruženju, opća ideja stalnog oportunitetnog troška također se može povezati s drugim vrstama poslovnih i financijskih situacija. Na primjer, ako menadžer treba popuniti radno mjesto unutar odjela i ima mogućnost ponuditi poziciju postojećem zaposleniku s istom razinom iskustva i stručnosti kao osoba koja je nedavno napustila tu poziciju, to bi značilo da će tvrtka imati nema dodatnih troškova u popunjavanju radnog mjesta. Istodobno, ako bi se posao ponudio novom zaposleniku koji nema iskustva, to bi značilo posvetiti dodatna sredstva za obuku pojedinca, što zauzvrat ne bi održalo oportunitetni trošak povezan sa zadatkom na stalnoj razini.
Utvrđivanje da se određenom aktivnošću može upravljati uz stalni oportunitetni trošak može biti pokazatelj da je u najboljem interesu tvrtke da ide naprijed s tom aktivnošću, umjesto odabira pristupa koji bi zapravo značio veći trošak bez stvaranja odgovarajućeg povećanja u beneficijama. Kako bi se utvrdilo postoji li to stanje stvarno, važno je identificirati svaki trošak, kao i svaku prednost ili korist koja proizlazi iz aktivnosti, odrediti koji bi dodatni troškovi bili potrebni za povećanje aktivnosti, a zatim projicirati sva povećanja koristi koja bi bila postignuto. Ako koristi ne opravdavaju dodatni trošak, tada ne postoji stalni oportunitetni trošak, a strategija možda neće biti u najboljem interesu tvrtke ili pojedinca s obzirom na aktivnost.