Stečajna zastara odnosi se na vrijeme u kojem se protiv dužnika može podnijeti prijava zbog počinjenja stečajne prijevare. Zastara stečaja razlikuje se prema nadležnostima. U Sjedinjenim Državama, na primjer, to je pet godina. Nakon isteka roka zastare, stečajni dužnik više se ne može teretiti za stečajnu prijevaru.
U pravilu ne postoji zastara za pokretanje stečajnog postupka, što znači da osoba koja ima financijskih problema zbog prevelikog duga može podnijeti zahtjev za stečaj u bilo kojem trenutku. Međutim, vjerovnik kojem dužnik duguje novac možda neće prihvatiti dužnikovu prijavu za stečaj. Prilikom podnošenja zahtjeva za stečaj, dužnik je često u mogućnosti podmiriti određene neosigurane dugove. To znači da dužnik više ne mora plaćati te dugove, pa stoga neosigurani vjerovnik možda neće dobiti isplatu.
Vjerovnik, međutim, može osporiti otpuštanje dugova kod stečajnog suda prije nego što je dužniku odobren razrješenje. Vjerovnik bi to postigao prigovorom na otplatu duga koji mu duguje. Ako vjerovnik ne ospori uspješno otpuštanje duga ili kasnije utvrdi da je dužnik počinio prijevaru, vjerovnik može prijaviti dužnika zbog stečajne prijevare. Vjerovnik, stečajni upravitelj ili bilo koja druga strana dužnika treba prijaviti zbog stečajne prijevare samo ako je stečajni razrješenje dužnika u zastari.
Dužnik bi mogao prikriti svoju imovinu kako bi izbjegao korištenje te imovine za plaćanje svojih vjerovnika, a zatim bi mogao podnijeti zahtjev za stečaj. To se zove prikrivanje imovine ili slično, a u većini jurisdikcija smatra se prijevarom. Zastara stečaja u ovim slučajevima uglavnom ne počinje kada se imovina prikrije, već kada se dug podmiri ili kada se uskrati otpuštanje.
Kada dužnik zatraži neku vrstu stečaja, stečajni sud može dati razrješenje u roku od nekoliko mjeseci. Za rješavanje ostalih stečajnih slučajeva moglo bi biti potrebno nekoliko godina. Bez obzira na rješenje slučaja, zastara stečaja uglavnom počinje nakon donošenja odluke suda.