Stereoskopski vid odnosi se na sposobnost da ljudi moraju vidjeti istu scenu s oba oka na malo različite načine. To rezultira našom sposobnošću vizualnog opažanja dubine i udaljenosti. Stereoskopska vizija nije sinonim za percepciju dubine, već vodi do nje.
Kod ljudi i životinja s ovom vrstom vida, svako oko snima malo drugačiju sliku. Ova razlika je poznata kao binokularni disparitet ili disparitet retine. Mozak obrađuje ove dvije slike na način koji nam omogućuje da lagano vidimo oko čvrstih predmeta bez potrebe da pomičemo glavu. To čini tako da u suštini uparuje sličnosti u dvije slike, a zatim uračunava razlike u našu percepciju scene. Te su razlike obično male, ali se mogu prevesti u značajno drugačiji konačni rezultat.
Vizualne prednosti koje ljudi imaju kao rezultat stereoskopskog vida najočitije su u usporedbi s nekim tko nema tu sposobnost, jer je, na primjer, izgubio korištenje oka. Te osobe mogu napraviti određene prilagodbe kako bi objasnile gubitak percepcije dubine, ali je uglavnom nemoguće povratiti sve što je izgubljeno, bez obzira na te prilagodbe. Stereoskopski vid također je povezan s našom sposobnošću da rukama manipuliramo malim predmetima. Slično, neke šumske životinje ga koriste za precizno kretanje kroz grane i druga šumska okruženja gdje je točna percepcija dubine pitanje preživljavanja.
Doista, postoje nagađanja da je naša stereoskopska vizija također evoluirala kao sredstvo preživljavanja, omogućujući nam da vidimo i procijenimo potencijalne prijetnje s većom točnošću i bržim vremenom odgovora. U naše vrijeme mnoge rutinske dnevne aktivnosti su olakšane ovim aspektom naše vizije. Na primjer, kirurg mora imati stereoskopski vid kako bi točno izvršio zahvat, a vozač automobila mora znati koliko je udaljen njegov automobil od drugih objekata. Čak i takav rutinski zadatak kao što je penjanje uz stepenice bio bi značajno narušen bez ove vrste vida.
Koliko god da je stereoskopski vid koristan, to nije jedini način na koji moramo procijeniti udaljenost. Naš mozak također može koristiti ono što je poznato kao žarišna udaljenost objekta da procijeni koliko je udaljen. Čineći to, mozak prosuđuje udaljenost na temelju toga kako se očna leća mora promijeniti kako bi se određeni objekt doveo u jasan fokus. To daje opću ideju, ali nije tako precizno kao stereoskopska vizija.