Stereotipni poremećaj kretanja je medicinsko stanje u kojem osoba stalno čini pokrete koji nemaju svrhu, uključujući aktivnosti kao što su ljuljanje tijela, lupanje glavom ili grizenje noktiju. Pokreti se moraju nastaviti najmanje četiri tjedna kako bi ukazali na stereotipni poremećaj kretanja. Osim toga, pokreti su potencijalno štetni za oboljelu osobu i mogu ometati njezine normalne aktivnosti.
Osoba sa stereotipnim poremećajem kretanja može sama sebe ugristi, udarati ili pipkati. Osim toga, može se uključiti u vađenje očiju, čačkanje po nosu ili sisanje palca, kao i mahanje, drhtanje ili mahanje rukama, ispuštanje stereotipnih zvukova ili igranje s kosom. On ili ona mogu prikazati različite stereotipne pokrete, ili samo jedan. Kada mu postane dosadno, frustrirano ili pod stresom, pojava njegovih stereotipnih pokreta može se povećati.
Stvarni uzrok stereotipnog poremećaja kretanja je nepoznat, iako je poremećaj uzrokovan nizom medicinskih stanja uključujući bolesti mozga i psihijatrijske poremećaje. Također, uporaba droga može dovesti i do stereotipnih pokreta. Kod nekih ljudi temeljni uzrok poremećaja može ostati misterij. Teorije o stereotipnom poremećaju kretanja variraju, a neke pripisuju da je stanje nastalo putem ponašanja, dok druge sugeriraju genetsko ili neurološko podrijetlo.
Stereotipni poremećaj kretanja češće se javlja kod dječaka. Osim toga, iako se poremećaj nalazi u ljudi svih dobnih skupina, najčešće se javlja u adolescenciji. Dojenčad i mala djeca pokazuju određene stereotipne pokrete, kao što je sisanje palca, ali ti pokreti obično nestaju kad dijete navrši tri ili četiri godine. Iako su ti pokreti povezani s poremećajem, oni ne ukazuju na to da dijete ima to stanje. Kako dob igra čimbenik u potvrđivanju poremećaja, ona se uzima u obzir prilikom postavljanja dijagnoze.
Ovisno o uzroku poremećaja, stereotipni pokreti mogu s vremenom nestati ili mogu biti trajni. Na primjer, osoba koja prikazuje te pokrete kao rezultat droge će otkriti da oni obično nestaju, ali osoba čiji su pokreti uzrokovani ozljedom glave može smatrati da je njeno ili njezino stanje trajno. Nakon adolescencije, stereotipni pokreti mogu se smanjiti, a zatim potpuno nestati, iako se mogu povremeno vraćati ako ih potakne stres ili drugi čimbenici. Samo liječenje uključuje modificiranje ponašanja, psihoterapiju, au nekim slučajevima i lijekove. Kako bi se smanjila tjelesna ozljeda koju bi si osoba s poremećajem mogla nanijeti, liječenje može uključivati i promjene u okolini.