Stjecanje znanja obično se odnosi na proces stjecanja, obrade, razumijevanja i prisjećanja informacija putem jedne od brojnih metoda. Ovo je često područje proučavanja usko povezano sa spoznajom, pamćenjem i načinom na koji ljudska bića mogu razumjeti svijet oko sebe. Iako niti jedna teorija nije temeljito dokazana ili univerzalno prihvaćena, mnoge teorije o stjecanju znanja sadrže sličnosti koje se mogu smatrati osnovnim aspektima procesa. Stjecanje znanja obično opisuje kako ljudi doživljavaju nove informacije, kako se te informacije pohranjuju u mozgu i kako se te informacije mogu prisjetiti za kasniju upotrebu.
Jedna od primarnih komponenti stjecanja znanja je pretpostavka da se ljudi rađaju bez znanja, a da se ono stječe tijekom života. Ovo se često koristi u tandemu s idejom osobe kao tabula rasa ili “prazne ploče”. Neki pristupi stjecanju znanja izgrađeni su na ideji da ljudi imaju predispoziciju prema znanju ili su rođeni s određenim vrijednostima ili znanjem koje već postoji. Pristup “prazne ploče” smatra ljude u biti bez znanja po rođenju, te se nove informacije stječu i koriste tijekom cijelog života osobe.
Stjecanje znanja obično počinje procesom primanja ili stjecanja novih informacija. To se obično radi putem vizualnih, zvučnih i taktilnih signala koje osoba prima svojim osjetilima. Kada osoba, na primjer, prvi put vidi psa, dobiva informaciju o tome kako pas izgleda. Stječu se znanja koja pokazuju da pas općenito ima četiri noge, prekriven je krznom i rep.
Nakon što se informacija primi, stjecanje znanja obično se nastavlja kodiranjem i razumijevanjem tih informacija. Ovaj proces kodiranja omogućuje osobi da izgradi kognitivni model, koji se ponekad naziva shema, za dio informacije. Shema za psa, nastavljajući gornji primjer, uključuje primljene informacije kako bi se izgradio sveukupni osjećaj o tome što čini “pasje”. Kada osoba vidi drugu životinju, kao što je klokan, on ili ona obrađuje nove informacije, uviđa da se ne uklapaju u shemu psa, a zatim stvara novi model za to novo znanje.
Stjecanje znanja zatim se nastavlja sposobnošću učinkovitog prisjećanja i mijenjanja pohranjenih informacija. Kada netko ponovno vidi psa, može ga prepoznati kao psa tako što će se prisjetiti sheme za “pas” i vidjeti da se uklapa u taj model. To može stvoriti kognitivnu disonancu kada netko naiđe na objekt koji postoji unutar određene sheme, ali koji ne odgovara određenim aspektima tog modela.
Netko tko prvi put vidi psa bez dlake, na primjer, u početku ga možda neće u potpunosti prepoznati kao psa i mora modificirati svoju shemu za “psa” s novostečenim znanjem da psi mogu biti bez dlake. Cijeli taj proces stjecanja znanja obično se nastavlja tijekom cijelog života osobe. Međutim, može biti najintenzivnije tijekom ranih godina života jer netko brzo stvara i mijenja sheme temeljene na milijunima različitih informacija.