Glavni lik je lik unutar priče čija su uloga i atributi stereotipne prirode. Ova vrsta lika je često poznata publici, jer je obično slična likovima iz drugih djela, što omogućuje brzo i jednostavno prepoznavanje određenih osobina. Stalni lik se često koristi u parodiji, budući da daje stereotip na temelju kojeg se mogu koristiti različite ideje; figure kao što su “djevojka u nevolji”, “opaka maćeha” i “bogati i apatičan poslovni čovjek” svi su takvi likovi. Ove vrste uloga također se mogu koristiti za neočekivane obrate, budući da publika pretpostavlja da će se lik ponašati na jedan način, koji onda radi nešto drugo umjesto toga.
Dok je glavni lik obično jednodimenzionalan i obično nema puno osobnog razvoja, ove brojke mogu imati važnu ulogu u priči. Publika često uživa u osjećaju poznatosti, posebno kada joj se prezentira nešto što je neobično ili neobično. Obični lik često stvara određenu dozu udobnosti za publiku, jer osjećaju da znaju što mogu očekivati i razumiju odakle ti likovi dolaze. Može se pružiti dodatni razvoj ili ove brojke jednostavno mogu ostati pojednostavljene i korištene kao kontrast za druge u priči.
Osobine temeljnog karaktera često su vrlo kulturne, budući da je priroda publike važna za prepoznavanje. Likovi i uloge koje američka publika može vidjeti kao uobičajene nisu nužno iste kao oni likovi koji se čine poznatima gledatelju iz Kine ili Južne Afrike. Bajke i drevne legende često su ispunjene tim likovima, budući da mnoge uloge i arhetipovi korišteni u modernom pripovijedanju potječu od takvih likova. Za prisjećanje na ove druge priče može se koristiti standardni lik, dopuštajući publici da prepozna teme kroz uvođenje određenih uloga.
Parodija se često oslanja na stvaranje standardnog lika, jer brzo uspostavlja određena očekivanja od publike. Moralna priča o pokvarenoj prirodi pohlepe, na primjer, mogla bi upotrijebiti bogat i apatičan karakter da ismijava prirodu ljudske pohlepe. Za postavljanje očekivanja može se koristiti i standardni lik, ali onda se priča na određeni način izokrene. Slika žena u određenim pričama kao “slabe” ili “zahtijevajuće spašavanje” može se brzo prikazati kroz figuru koja predstavlja te ideje. Ako ovaj lik na kraju spasi mušku figuru, poput “zgodnog princa”, tada su uloge obrnute od stereotipa i poznati likovi počinju dobivati nove atribute.