Opasnost od strane nepoznatih ljudi je koncept koji mnogu djecu uči da su stranci sami po sebi opasni i da im se ne smije prilaziti niti razgovarati s njima zbog njihove mogućnosti nanošenja štete. Ovo je uobičajena metoda koja se koristi s dobrom namjerom zaštite djece. Izraz “Ne razgovarajte sa strancima” i mnoge upute dane djeci da u svakom trenutku izbjegavaju strance našle su se pod velikim kritikama brojnih zagovornika koji rade na zaštiti djece.
Neki od ključnih pojmova opasnosti od stranca često se ponavljaju djeci. Neki od njih uključuju govorenje djeci:
Ne razgovarajte sa strancima koji vam prilaze u javnosti
Ne vjerujte strancima koji nude vožnju ili traže pomoć da traže stvari poput “izgubljenih štenaca”.
Ne ulazite u auto s strancem koji prijavljuje bolest roditelja.
Popis se može nastaviti opširno, a glavna poanta je da djeca svakoga tko nije poznat kao potencijalno štetnog trebaju doživljavati.
Problem je u tome što studije o ovom pitanju pokazuju da to ne funkcionira uvijek, a mnoga djeca stvaraju vizualnu sliku stranca kao da je nekako ružan ili zastrašujući. Čak i ako se poučavaju drugačije, brojne studije su pokazale da mnoga djeca potpuno zanemaruju porive nepoznate opasnosti ako se stranac čini dovoljno prijateljskim. S druge strane, dijete u opasnoj situaciji možda neće tražiti pomoć od ljudi jer se tako boje svih ljudi koje ne poznaju. Tako je bilo i 2005. godine, kada je jedanaestogodišnji dječak koji je bio izgubljen četiri dana izbjegavao spasioce jer se bojao razgovarati s nepoznatim osobama.
Mnogi kritičari nepoznate opasnosti sugerirali su da se ovo učenje napusti u korist osnaživanja djece drugim porukama. Jedna od tih poruka bi implicitno bila da stranci mogu biti izvrstan izvor pomoći ako se dijete izgubi ili je u hitnoj situaciji. Organizacije poput američkog Nacionalnog centra za nestalu i eksploatiranu djecu također tvrde da većina djece u svakom slučaju može zanemariti opasnost od nepoznatih ljudi jer to nije način na koji se roditelji ponašaju. Roditelji uvijek razgovaraju sa strancima: u trgovinama, u redu u kinu, u školi i tako dalje. Dakle, djeca ne vide nepoznatu opasnost koju redovito prakticiraju njihovi roditelji ili skrbnici.
Mnogi vjeruju da je neophodan neki oblik srednjeg puta koji pomaže djeci razumjeti i izbjeći situacije koje bi im mogle naštetiti. To bi uključivalo učenje o scenarijima koji su navodno opasni. Međutim, mnogi, uključujući organizacije koje pokušavaju spriječiti seksualno zlostavljanje djece, odustale su od učenja samo nepoznate opasnosti. To je osobito važno jer djecu često zlostavljaju ljudi koje poznaju. Stoga strategije osnaživanja koje djeci daju osjećaj sebe i osjećaj da se imaju pravo boriti ili govoriti mogu biti učinkovitije u zaštiti djece.