Strateška obiteljska terapija je kratka vrsta terapije usmjerena na rješenje koja se nudi obiteljima. Terapeut ima vodeću ulogu u identificiranju sukoba i osmišljavanju rješenja za te sukobe. Ovu vrstu terapije razvio je Jay Haley kao rješenje za obitelji niže socio-ekonomske klase, čiji problemi nisu bili riješeni dosadašnjim metodama terapije.
Stratešku obiteljsku terapiju prvi je razvio 1950-ih psiholog Jay Haley. Haley je bila razočarana i obeshrabrena rezultatima uhodanih metoda obiteljske terapije. Napomenuo je da se društveni problemi i intra-psihički sukobi kojima se rješavaju postojeće terapije ne odnose na niže socio-ekonomske klase, već samo na probleme srednje klase. Haley je, uz pomoć drugih pionirskih psihologa tog doba, odlučila osmisliti terapiju koja bi omogućila terapeutu da identificira i razvije rješenja za jedinstvene društvene probleme obitelji.
Jedna od glavnih karakteristika ove vrste terapije je da se radi o terapiji koju vodi terapeut. To nije slučaj u mnogim drugim vrstama terapija koje su vođene klijentima. Terapija koju vodi terapeut znači da je terapeut odgovoran za usmjeravanje promjene unutar obitelji ili pojedinca. Terapeut identificira sukobe i nudi rješenja za te sukobe.
Još jedna karakteristika strateške obiteljske terapije koja je izdvaja je da ne uključuje introspekciju u terapijski proces. Mnoge druge vrste terapije zadiru duboko u misli, osjećaje i povijest osobe ili obitelji u terapiji. Strateško obiteljsko savjetovanje, međutim, drži se sadašnjeg i neposrednog problema, ne usredotočujući se na temeljni uzrok problema.
Ova metoda terapije je vrlo orijentirana na rješenja i može se podijeliti u pet općih faza. Prva faza je identificiranje rješivih problema. Druga faza je postavljanje ciljeva, nakon čega slijedi sljedeća faza osmišljavanja intervencija za postizanje navedenih ciljeva. Četvrta faza je preispitivanje odgovora na uspostavljene intervencije, a na kraju peta faza uključuje preispitivanje ukupnog uspjeha ili neuspjeha terapije.
Kritičari strateške obiteljske terapije osporavaju isti argument koji zagovornici koriste za njezinu učinkovitost. Zagovornici ove terapije kažu da je njezina učinkovitost uvelike posljedica količine terapeutske intervencije, no kritičari to vide više kao nedostatak. Količina napretka ovisi o tome koliko su posla pojedinci u obitelji spremni učiniti. Neki terapeuti misle da je neučinkovito da se terapeut tako aktivno uključi u promjenu klijenata.