Tužitelj koji ima prednost u građanskoj sudskoj tužbi za naknadu štete protiv tuženika naziva se vjerovnikom. Tužitelj je okarakteriziran kao vjerovnik jer je tuženik po nalogu suda zakonski dužan isplatiti tužitelju dosuđenu štetu. Da bi stekao status vjerovnika, tužitelj prvo mora ishoditi presudu nadležnog suda. Nakon što od suda osigura takvu presudu, tužitelj može započeti bilo koji od zakonom dopuštenih postupaka naplate nakon presude.
Nakon što je tužitelju dodijeljena presuda, sud u kojem je tužba saslušana u pravilu će donijeti upis presude u spis. Da bi se službeno klasificirao kao ovrhovoditelj, nakon što je presuda službeno evidentirana, tužitelj mora podnijeti zahtjev za ovrhu. Riječ je o službenom dokumentu koji priznaje vjerovniku kao tužitelja, te mu kao takvom daje pravo na određene novčane štete, koje su također navedene u ovom dokumentu. Tuženik u ovoj vrsti predmeta poznat je kao sudski dužnik.
Povjerilac može tražiti zaplenu imovine ili bankovnih računa dužnika, zaplijeniti njegovu plaću ili staviti založno pravo na bilo koju nekretninu koju posjeduje. U većini jurisdikcija vjerovnik po presudi mora dobiti ovrhu nad presudom prije nego što može pokrenuti takve pravne lijekove nakon presude. Radnja korištenja ovrhe kao osnove za zaplenu imovine dužnika po presudi obično se naziva nametanjem ovrhe.
Založno pravo na nekretnini ovršenika mora biti upisano u mjesni upisnik u kojem se nalazi imovina dužnika. Založno pravo djeluje kao oblak, ili nedostatak, na pravu vlasništva. Prije nego što se imovina može prodati ili slobodno prenijeti, prvo se založno pravo mora razvrgnuti otplatom iznosa presude. Za potrebe raspolaganja imovinom stečajnog dužnika prednost imaju tražbine sudskog vjerovnika u odnosu na tražbine neosiguranih vjerovnika. Osim toga, ako je presuda koju je tužitelj dobio za prijevarnu radnju tuženika, dug može spadati u jednu od iznimaka za podmirenje dugova prema odredbama stečajnog zakona.