Sufije su sljedbenici vjere islama koji ističu i promiču mistični oblik islamske vjere koji je poznat kao sufizam. Ovaj izraz islama temelji se na spisima šejha Adhmada Zarruqa, kojeg mnogi smatraju mističnim učiteljem sufijske vjere. Njegovo djelo iz 15. stoljeća Principi sufizma i dalje su važno djelo za sve praktičare sufijske discipline.
Dok svi muslimani razumiju da je moguće zbližiti se s Božanstvom nakon fizičke smrti, osobe koje se žele povezati s Bogom kroz sufijsko vjerovanje shvaćaju da je moguće zbližiti se s Božanskim još u ovom životu. U tu svrhu, sufijski mistici imaju tendenciju prakticirati oblik islama koji je po svojoj prirodi vrlo kontemplativan. Sufijska bratstva, poznata kao Tariqa, pružaju mogućnosti pojedincima da žive i obožavaju zajedno u svrhu prakticiranja ovog oblika misticizma.
Sufijski majstori i praktičari imaju tendenciju da koriste prispodobe ili priče kako bi ilustrirali točke vjere. Uz prispodobe vrlo je česta i uporaba metafora i alegorija. Cilj je pomoći pojedincima da transcendiraju vremenske aspekte postojanja i počnu vidjeti postojanje kao da nije striktno podijeljeno na vremenske i duhovne aspekte. Napuštanjem ovih umjetnih granica, sufi vjeruje da je moguće vidjeti život ovdje i sada kao dio vječnosti i prepoznati duboku povezanost s vječnim.
Temeljni princip sufijske vjere i prakse odnosi se na nastojanje ne samo za stjecanjem razumijevanja već i za osobnim iskustvom veze s Bogom koja je trajna i nije podložna kvarenju vanjskim utjecajima. Ovo se često smatra doživotnom potragom za pobožnog sufija koja će se nastaviti kada pojedinac napusti život na zemlji i uđe u duhovno područje. Vjerni sufi će sudjelovati u nizu osobnih iskustava učenja koja su povezana periodima razmatranja i molitve kako bi se moglo postići bolje razumijevanje. Iz ove perspektive, može se reći da sufi imaju neke zajedničke točke s misticima u drugim svjetskim religijama, kao što su hinduizam, budizam i kršćanske denominacije koje sadrže elemente misticizma i gnosticizma.