Modna riječ moderne psihologije, suovisno ponašanje može biti jedan od najlakše pogrešno shvaćenih pojmova koji postoje. Prema nekim stručnjacima za mentalno zdravlje, suovisnost je psihološki problem u kojem jedna osoba žrtvuje svoje zdravlje ili dobrobit kako bi zadovoljila potrebe druge osobe. Primjeri suovisnog ponašanja često se nalaze u nasilnim odnosima, u kojima se suovisna osoba podvrgava lošem postupanju bez obzira na implicitnu opasnost ili štetu.
Gotovo svi zdravi odnosi uključuju mjeru samopožrtvovanja ili ono što se naziva ponašanjem “brige”. Gledanje filma koji osoba ne želi pogledati kako bi ugodila svom partneru ili pomoći prijatelju s posla ili škole da završi projekt umjesto da ide na zabavan izlet primjeri su onoga što bi moglo biti potpuno normalne i zdrave brižne radnje. Ako partner ili prijatelj nikada ne uzvrati uslugu, ili je uvredljiv i zao unatoč brižnim radnjama, to može brzo postati obrazac suovisnog ponašanja.
Ideja suovisnosti proizlazi iz koncepta da zdravi odnosi, bilo da su romantični, platonski ili povezani s poslom, imaju poštenu ravnotežu moći. Iako svaka osoba u vezi možda nema potpuno iste odgovornosti ili zahtjeve, napor koji ulažu obje strane u cjelini je jednak. Kada jedna osoba stalno prihvaća manje nego što nudi, to se često smatra znakom suovisnog ponašanja.
Suovisno ponašanje često je povezano s niskim samopoštovanjem. Ljudi koji osjećaju da zaslužuju zlostavljanje ili da se prema njima loše postupaju često pronalaze veze koje ispunjavaju tu nezdravu potrebu. Neki suovisni ljudi žive pod razornim velom nade, vjerujući da će se druga osoba promijeniti i postati ljubazna i odgovorna ako ih suovisna osoba dovoljno voli. Nije iznenađujuće da su ljudi s problemima suovisnosti često proizvod nasilnog doma ili onog u kojem je postojala suovisna struktura. Osim toga, smatra se da je velika vjerojatnost da će suovisni ljudi ostati i omogućiti partnerima koji zlorabe droge.
Često se pojam povezuje gotovo isključivo sa ženama u vezama. Mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da bi to mogla biti pomalo nepravedna optužba, budući da su žene psihološki sklonije postati skrbnice u vezi, koja je često savršeno zdrava. U mnogim dijelovima svijeta, međutim, žene su dugo bile podložne društvenim standardima i zakonima koji standardiziraju nejednakost u odnosima; sve do kasnog 20. stoljeća u Sjedinjenim Državama neke regije nisu dopuštale ženi da optuži svog muža za silovanje. U nekim drugim zemljama ženama nije dopušteno pohađati školu i možda nemaju pravni lijek protiv fizičkog ili verbalnog zlostavljanja od strane muža ili muškog člana obitelji. Uz takve dugotrajne kodifikacije nejednakosti, daleko je od nečuvenog sugerirati da je žena možda povijesno razvila suovisno ponašanje kao sredstvo preživljavanja neizbježnog zlostavljanja.