Suverenost potrošača jedna je od nekoliko ekonomskih teorija koje pokušavaju objasniti dinamiku koja pokreće odnos između kupca i prodavača. Ekonomisti koji zagovaraju teoriju suverenosti potrošača tvrde da je element koji pokreće proizvodnju i potrošnju potrošač. Ključni kamen ove teorije leži u uvjerenju da će potrošači dosljedno djelovati na racionalan način.
Pristaše ove teorije obično vjeruju da će racionalno ponašanje potrošača zajednički riješiti nejednakosti u sustavu. Kao rezultat toga, ovi zagovornici kažu da dolazi do porasta plime. S vremenom će ova plima podići populaciju u cjelini na viši životni standard. Ova teorija tvrdi da će ukupno stanovništvo proizvesti pozitivan makroekonomski ishod kroz pojedinačne odluke o potrošnji.
S druge strane argumenta su oni koji kažu da postoji slabost svojstvena ovoj teoriji. Ovi kritičari ukazuju na reklamne i marketinške napore koji umjetno proizvode želje kod potrošača. To se naziva proizvedena potražnja.
Kao rezultat proizvedene potražnje, kažu kritičari, sustav ne donosi racionalne odluke među potrošačima. Kritičari tvrde da ideja racionalnog potrošača samo odražava želju proizvođača da prodaju više robe. Neki zagovornici zaštite okoliša tvrde da ovaj ekonomski sustav proizvodi destruktivne učinke potičući prekomjernu potrošnju.
Zagovornici ove teorije kažu da će ekonomija vođena potrošačima na kraju riješiti nejednakosti, podižući sve građane u rastućoj plimi. Drugi se ne slažu da su potrošači dosljedno racionalni. Ti ljudi kažu da dobavljači imaju moć stvarati želje putem marketinga. S ovog stajališta, ove umjetne želje ostavljaju potrošaču umjetno stvorenu potrebu. Utjecaj oglašavanja u teoriji suvereniteta potrošača predmet je rasprave među ekonomistima.
John Kenneth Galbraith, zagovornik kejnzijanske ekonomije, osporavao je središnje načelo teorije suvereniteta potrošača. Ovo načelo je tvrdilo da se ekonomija može destilirati u ekonomske zakone. Galbraith se nije složio, rekavši da interakcije između potrošača i dobavljača uključuju kulturna uvjerenja i elemente. On se usprotivio tvrdnjama da suverenitet potrošača funkcionira pravedno bez utjecaja vlade. Kao rezultat toga, neki zagovornici keynezijanske teorije kažu da suverenitet potrošača u praksi stvara nepoželjne makroekonomske učinke.
Potrošački suverenitet ima svoje korijene u neoklasičnoj ekonomskoj teoriji, koja je nastala krajem 19. stoljeća. Razvitku neoklasične ekonomske teorije prethodila je klasična ekonomska teorija u 18. stoljeću. Adam Smith bio je zagovornik ove teorije, koja tvrdi da je pokretač ekonomije vrijednost proizvedenih dobara u odnosu na temeljne troškove.