Svjetlosni senzor, kao što mu ime govori, je uređaj koji se koristi za detekciju svjetlosti. Postoji mnogo različitih tipova svjetlosnih senzora, od kojih svaki radi na malo drugačiji način. Fotoćelija ili fotootpornik, na primjer, je mali senzor koji mijenja svoj otpor kada svjetlost obasja nju; koriste se u mnogim potrošačkim proizvodima za određivanje intenziteta svjetlosti. Napunjeni spojeni uređaj (CCD) prenosi električno nabijene signale, a koristi se kao svjetlosni senzor u digitalnim kamerama i uređajima za noćno gledanje. Fotomultiplikatori otkrivaju svjetlost i umnožavaju je.
Uređaji koji uključuju ove senzore imaju mnoge primjene u znanstvenim primjenama, ali se također nalaze u predmetima s kojima se ljudi susreću svaki dan. Jednostavan svjetlosni senzor može biti dio sigurnosnog ili sigurnosnog uređaja, poput protuprovalnog alarma ili otvarača garažnih vrata. Ove vrste uređaja često rade tako što snop svjetlosti sijaju s jednog senzora na drugi; ako je svjetlo prekinuto, oglasit će se alarm ili se garažna vrata neće zatvoriti.
Mnoga moderna elektronika, kao što su računala, bežični telefoni i televizori, koriste senzore ambijentalnog svjetla za automatsku kontrolu svjetline ekrana, posebno u situacijama slabog ili jakog osvjetljenja. Oni mogu otkriti koliko je svjetla u prostoriji i podići ili smanjiti svjetlinu na udobniju razinu za korisnika. Svjetlosni senzori se također mogu koristiti za automatsko paljenje svjetla unutar ili izvan kuće ili tvrtke po mraku.
Skeneri crtičnog koda koji se nalaze u većini maloprodajnih mjesta rade pomoću tehnologije svjetlosnih senzora. Svjetlo emitirano iz skenera osvjetljava crtični kod koji senzor čita i dekodira. Quick Response (QR) kodovi djeluju na isti način, iako sadrže više informacija i obično se mogu čitati pomoću pametnog telefona ako je korisnik preuzeo čitač kodova.
Dok neki proizvodi koji koriste svjetlosne senzore postoje već nekoliko godina, ti senzori i dalje postaju sve važniji, posebno kroz infracrvenu tehnologiju. Toplokrvne životinje, uključujući ljude, emitiraju toplinu, koja se može vidjeti kao infracrveno svjetlo. Ta se energija može detektirati pomoću infracrvenih svjetlosnih senzora kako bi se utvrdilo kada osoba prolazi, za razliku od aktiviranja drugim, neljudskim pokretom.
Svjetlosni senzori koji se aktiviraju pokretom koji prepoznaju infracrvene zrake mogu se, na primjer, pronaći u trgovinama. Kada kupac prođe, senzor u vitrini prepoznaje da osoba prolazi i svjetla se pale. Svjetla se gase kada nema kupaca ispred kućišta, a trgovina štedi na troškovima energije. Mnogi trgovci na malo i tvrtke koriste sličnu tehnologiju za kontrolu svjetla u sobama koje se ne koriste stalno, kao što su konferencijske sobe ili toaleti.
Svjetlosni senzori i dalje imaju mnoge primjene u znanosti, od najjednostavnijih eksperimenata na znanstvenim sajmovima do najnovijih otkrića u svemiru, medicini i robotici. Roboti, na primjer, mogu koristiti svjetlosne senzore kako bi “vidjeli” i kretali se po prostoriji, otkrivajući objekte osjetivši kako se svjetlost odbija od njih. Poboljšanja u tehnologiji optičkih vlakana vjerojatno će donijeti još više otkrića, jer ova tehnologija može mjeriti svjetlost i slati signale u ekstremnim uvjetima ili na udaljenim mjestima gdje struja nije dostupna.