Svjetski komunizam je teorijsko konačno stanje marksističke filozofije. Zamišlja utopijsko društvo u kojem svaka osoba doprinosi široj zajednici u skladu sa svojim sposobnostima i prima natrag od zajednice prema svojim potrebama. Svjetski komunizam pretpostavlja prirodni kraj svih nacionalnih entiteta koji su zamijenjeni globalnim društvom temeljenim na zajedničkoj imovini, zajedničkom radu i zajedničkim resursima.
Razumijevanje marksističke teorije preduvjet je za razumijevanje svjetskog komunizma. U svom temelju, marksistička teorija je materijalistička i politička misao filozofa i autora Karla Marxa. Vjerovao je da je materija sve što postoji, klasne razlike su proizvoljne i opresivne, te da je neizbježan kraj političkog djelovanja iskorjenjivanje klasnih razlika kroz zajedničko vlasništvo nad cjelokupnom imovinom.
Mnoge različite škole mišljenja proizašle su iz marksističke teorije. Svjetski se komunizam prvenstveno definirao djelovanjem Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), koji je bio utemeljen na marksističkim načelima. Podržan od strane SSSR-a, posebice 1920-ih i 1930-ih, koncept Kominterne, ili svjetsko širenje komunističke filozofije, utjelovio je svjetski komunizam.
Većina demokratskih nacija protivila se širenju koncepta svjetskog komunizma. Posebno je za te nacije bio neprihvatljiv poziv komunističkih nacija na revoluciju u kojoj bi komunizam zamijenio sve druge ideologije. U isto vrijeme, dok su mnoge komunističke nacije govorile o ideji Kominterne, odnosno svjetskog komunizma, nastavile su štititi pojedinačna prava i interese svojih država.
Unatoč protivljenju koje je izazvala, teorija globalne revolucije bila je nužan preduvjet za postizanje svjetskog komunizma. Ovaj koncept pretpostavljao je da bi ostvarenje razvoja komunizma u svim nacijama i konačno iskorjenjivanje nacija kao entiteta zahtijevalo nametanje komunizma nevoljnim sudionicima. Nakon svjetske revolucije trebalo je uslijediti vrijeme tranzicije u kojem su bivše demokratske ili kapitalističke države usvojile komunističku vladu. Utopijska vizija svjetskog komunizma slijedila bi ovo tranzicijsko razdoblje.
Čak su i među komunistima rasle razlike u tome kako će se dogoditi ovaj trostupanjski proces revolucije, tranzicije i krajnjeg stanja. Neki vjeruju da bi se to dogodilo organski i brzo. Drugi, poput VI Lenjina, na kraju su povjerovali da će za to trebati dulje vrijeme. Tijekom tog dugog procesa rast svjetskog komunizma počeo je gubiti snagu.