Tajlandski kickboxing, koji je na tajlandskom jeziku poznat kao Muay Thai, je borilačka vještina koja se razvila u drevnom Tajlandu. Pod utjecajem drugih azijskih borilačkih vještina, trebalo je dati vojnicima prednost u nenaoružanoj borbi, osobito ako bi slučajno izgubili oružje na bojnom polju. Moderni oblik Muay Thai kickboxinga bio je pod jakim utjecajem zapadnog boksa, a zauzvrat je utjecao na mnoge vrste kickboxing sportova.
Poznat kao “znanost o osam udova”, tajlandski kickboxing može biti ekstremna borilačka vještina, u kojoj se koriste šake, laktovi, koljena i stopala; moderna pravila ne dopuštaju ciljanje u glavu i prepone. Borci koriste razne tehnike udarca kao što su hook, jab, zamah, aperkat i backfist, te razne vrste udaraca kao što su teep ili jab kick, low kick i roundhouse ili turning kick. Kickboksač može koristiti svoje laktove za dobacivanje hookova ili aperkata, a koljena se mogu koristiti za isporuku snažnih udaraca, osobito kada se protivnici međusobno bore.
Muay Thai, međutim, nije samo za učinkovitu borbu, već i za razvoj mentalne i fizičke otpornosti. Sport izgrađuje izdržljivost, dovodi tijelo u formu i jača imunološki sustav. Budući da naglašava kvalitete kao što su samodisciplina, samosvijest i samopouzdanje, pomaže u smanjenju stresa i rješavanju problema upravljanja bijesom.
Borilačka vještina, koja je nekada bila isključivo za vojnike, stekla je popularnost kao gledateljski sport na Tajlandu tijekom Sukothai ere između 1238. i 1377. godine. Kampovi za obuku su se pojavili diljem zemlje, a učenici su živjeli sa svojim učiteljima i usvojili naziv škole kao svoje prezime. Postojale su različite regionalne verzije tajlandskog kickboxinga, od kojih je svaka imala zasebne borbene strategije. Natjecanja u borilačkim vještinama između suparničkih tabora održavala su se tijekom vjerskih festivala i drugih javnih prigoda, a plemstvo je mnogo štovalo prvake u kickboxu; u tadašnjoj tajlandskoj prijestolnici, Ayutthayi, kralj je imao elitnu osobnu gardu sastavljenu od Muay Thai boraca.
U ranijim danima, tajlandski kickboxing je imao malo ili nimalo pravila. Borci nisu morali biti u istoj težinskoj kategoriji, mogli su gađati područje glave i prepona, te su se borili golim šakama na zemljanom terenu, obično ravno do nokauta. Kasnije su uvedeni krugovi natjecanja, a praksa Muay Kaad Chueka postala je uobičajena; pri tome su borci vezali svoje šake užadima od konoplje kako bi zaštitili svoje ruke, ali i dali šakama dodatnu snagu. Šake vezane konopljom mogle su nanijeti znatnu štetu i, 1920-ih, dovele su do smrti kickboksača u ringu. Nakon toga je prevladalo korištenje zapadnih boksačkih rukavica za borbu kao i korištenje nekih štitnika za tijelo.
Također je kasnih 1920-ih sport postao organiziraniji, s kodificiranim pravilima, podjelama težine i sustavom rangiranja. Tajlandski kickboxing je u tom razdoblju postao poznat pod imenom Muay Thai. Razvijeni su režimi treninga za borce, izgrađeni su boksački ringovi i suđene utakmice. Ovaj sport je prihvaćen u mnogim zapadnim zemljama, a to je na kraju dovelo do formiranja Svjetskog prvenstva u tajlandskom muayju.