Tambura je mali ručni bubanj napravljen natezanjem tanke životinjske kože ili pergamenta preko drvenog prstena. Okvir ima nekoliko pari metalnih diskova koji su labavo postavljeni tako da se, kada se potresu, diskovi sudaraju poput činela, stvarajući ugodan zvuk zveckanja. Udarajući zglobovima po glavi bubnja dobit ćete i zvuk bubnja i zveckanje diskova. Brzim trljanjem ruke po glavi bubnja proizvest će se zvuk mućenja.
Podrijetlo tambure izgubljeno je u antici; često se spominje u Starom zavjetu kao oruđe za slavlje, kao ovdje: “Tada proročica Mirijam, Aronova sestra, uze tamburu u ruku, a sve žene pođoše za njom, s tamburama i plesom.” (Izlazak 15:20)
Obično se smatra ‘ženskim instrumentom’, jer je lagan i može se svirati dok plešete, tako da plesačica može sebi pružiti pratnju. Tako je stereotipna slika ‘ciganske plesačice’, s uskovitlanim suknjama, visećim naušnicama i tamburom iznad glave dok se vrti u svjetlu vatre ciganskog logora.
Drevni šamani koristili su instrument vrlo sličan tamburi za prizivanje izmijenjenih stanja svjesnosti i razgovor s duhovima; oni nisu koristili metalne diskove za zveckanje, već bi perle od raznih materijala bile pričvršćene na okvir trakama od kože ili špage. Okvir bi se mogao potresti da bi perle udarile u glavu bubnja.
Tamburaši se danas uglavnom vežu uz narodnu i etno glazbu; gotovo svaka kultura imala je instrument vrlo sličan današnjoj tamburi. Manje je zastupljen u takozvanoj ‘klasičnoj’ glazbi; odnosno popularne glazbe prethodnih nekoliko stoljeća.
Tamburaši se nazivaju i drveni prstenovi s umetnutim ‘džinglovima’ koji nemaju udarnu kožu. Njihov je zvuk uvijek optimističan; teško je zamisliti direk s tamburama.