Tango ples je oblik plesa u parovima s bogatom tradicijom i poviješću. Zaokupio je popularnu maštu slikom muškarca i žene koji dramatično plešu, žene koja drži ružu među zubima i koju partner “umoči”. Ovo može biti zabavna slika, ali zapravo nema puno sličnosti s pravim plesom.
Tango ples nastao je u Buenos Ariesu, glavnom gradu Argentine, krajem devetnaestog stoljeća. Počeo je kao ulični ples i prakticirao se u barovima i bordelima. Ples je dospio u Pariz, a potom u Ameriku početkom 20. stoljeća, gdje je postao popularan među “šeicima” i “flapperima” doba jazza. Tu je prvi put nastala stereotipna slika plesa.
Ples tanga izgubio je dio svog prestiža u Argentini nakon Velike depresije 1929., ali je ponovno postao popularan nakon dolaska Juana Perona na vlast. Znati tango postalo je pitanje nacionalnog ponosa. Nakon što su brojne diktatorske vlade u Argentini ponovno potisnule ples, on se vratio u život 1980-ih nakon premijere brodvejskog mjuzikla Forever Tango.
Za tango bi se moglo reći da je potrebno kratko vrijeme za učenje, ali cijeli život za savladavanje. To je vrlo sinkopirani ples sa staccato koracima. Par je pleše sa senzualnim, dramatičnim štihom, u bliskom zagrljaju, lica usmjerena u istom smjeru, ispruženih ruku, spojenih ili spojenih dlanova. U pravom argentinskom tangu par pleše punim kontaktom gornjim dijelom tijela, dok u američkom plesnom stilu par ne održava kontakt gornjim dijelom tijela. Ples uključuje nekoliko specijaliziranih koraka, uključujući ženu koja zakači nogu oko partnerove, a jedan partner vuče stražnju nogu u ritmu.
Tango ples također ima svoj poseban stil glazbe. Njegovo vrijeme i ritmovi odgovaraju koracima plesa, a glazbenici su specijalizirani za skladanje i sviranje glazbe prikladne za tango. Tango plesni klubovi postoje diljem Sjedinjenih Država, a ples je još uvijek popularan u rodnom mjestu Argentine. Postoje brojne web stranice posvećene njegovoj glazbi i tehnici, kao i kulturi koja ga okružuje.