Tarboosh je muški šešir koji je obično izrađen od filca. Ima ravan vrh, bez oboda i čvrsto pristaje uz glavu. Obično ga nose muškarci muslimani, bilo samostalno ili ispod turbana. Tarboosh također često ima svilenu resicu pričvršćenu na vrhu. Crvena je najčešća boja za ovaj šešir.
Potječe od perzijske riječi sarpush, što znači ‘oglavlja’, tarboosh je također poznat kao tarbush. Zvali su ga i fes i čečeja. Fes je šešir izvorno proizveden samo u Fezu u Maroku i nešto je manji od tarboosha. Bez obzira na naziv, svi šeširi ovog tipa imaju sličan oblik krnjeg konusa, koji se sužava dok se protežu prema gore od glave.
Ovaj šešir je bio popularan u nekoliko nacija tijekom posljednjih 200 godina. U Palestini su se često viđale dvije različite vrste ovog pokrivala za glavu, tarbush maghribi i tarbush istambuli. Prvi tip bio je izrađen od mekog materijala i imao je zaobljen oblik. Nasuprot tome, druga vrsta je imala ravne strane i bila je kruta. Mekše tarbuše nosili su obični ljudi, a krute verzije nosili su moćni ljudi.
Počevši u Turskoj početkom 17. stoljeća, tarboosh je bio obavezan predmet svečane odjeće za muškarce. To se promijenilo 1925., kada je vođa Mladih Turaka, Kemal Atatürk, zabranio šešir u nastojanju da tursku modu učini zapadnijom. Njegov edikt nije dobro prihvaćen, što je rezultiralo neredima.
Tarboosh se također koristio kao dio egipatske vojne uniforme, pod vlašću Mohameda Alija, koji je vladao Egiptom od 1805. do 1848. Dva tarboosha godišnje su izdavana vojnicima. U početku su se svi ovi šeširi morali uvoziti, ali je Ali naručio tvornicu koja je 1825. počela proizvoditi tarbooshe egipatske proizvodnje. S vremenom je tarboosh postao ukras za glavu svih članova vlade, ali je 1952. republička vlada Egipta uklonila službenu zahtjev za nošenjem glave.
Taj je šešir 29. listopada 1932. umalo izazvao ozbiljan diplomatski razdor između ove dvije zemlje. Egipatski diplomatski izaslanik u Turskoj Abdel Malek Hamza Bey stigao je na proslavu Dana Republike odjeven u svoj tarbuš, da bi mu turski dužnosnici rekli da bi ga trebao ukloniti jer bi njegovo prisustvo uvrijedilo Atatürka. Bej je to odbio i napustio slavlje. Iako se turski čelnik ispričao za incident, službeni stav turske vlade bio je da isprika nije bila potrebna.