Razmjenski omjer financijski je izračun prilično specifične namjere, koji se općenito koristi samo kada je jedna tvrtka u javnom vlasništvu cilj stjecanja od strane druge. U tehničkom smislu, to je broj dionica u novom društvu koje dioničar može očekivati da će dobiti u zamjenu za svoje udjele u starom društvu. Omjer tečaja, u načelu, pokušava objasniti razlike u postojećem riziku između dvaju društava koja se spajaju.
Postoje različite metode pomoću kojih se izračunava omjer razmjene. Općenito, procjene dionica provode brokeri trećih strana kako bi se odredila cijena pojedinačne dionice za obje tvrtke, a navedene su u ugovoru između dvaju poduzeća. Brokeri obično naplaćuju postotak ukupnog iznosa transakcije kao plaćanje.
Kao i svi omjeri, omjer razmjene je u biti način izražavanja brojčanog razlomka. U mnogim slučajevima gornji broj razlomka, poznat kao brojnik, je prosječna cijena po dionici jedne od tvrtki – a donji broj, nazivnik, je cijena početne javne ponude (IPO) druge tvrtke. To, međutim, nije pravilo, a na samim je tvrtkama da pregovaraju o uvjetima tečajnog omjera. Ostali čimbenici koji mogu igrati ulogu u njegovom određivanju uključuju, ali svakako nisu ograničeni na, nepodmireni broj dionica, nepodmireni dug, tržišnu vrijednost bilo kojeg vlasničkog kapitala i novčani tok.
Uobičajeno je da se dionicama ciljne tvrtke daje premium cijena iznad one za koju bi se prodala vrijednost samih dionica tvrtke u otvorenom trgovanju. To se općenito čini kao način da se zasladi dogovor za dioničare koji bi inače bili suzdržani u vezi s transakcijom. Deset do 20% nije neobično, iako se mogu davati više ili niže ponude ovisno o okolnostima određene ponude. Dioničari s obje strane u konačnici glasaju o prihvaćanju posla ili ne, a dionice se masovno prodaju kako bi se dovršila akvizicija.
Po prirodi tečajnog omjera, ne primjenjuje se kada je privatna tvrtka uključena u transakciju, jer se njima ne trguje javno i nemaju dioničare. U takvim slučajevima, računovođe pokušavaju procijeniti imovinu privatne tvrtke, prihode, kreditnu ocjenu ili rejting obveznica i druge kriterije kako bi odredili prihvatljivu kupovnu cijenu. U takvom slučaju, a ne dioničari, o prodaji odlučuje vlasništvo tvrtke.